Eva Luna (28 page)

- Ne smiješ žrtvovati naše živote.

- To nije žrtva. Mi stvaramo drukčije društvo, jednog dana bit ćemo svi jednaki i slobodni...

Sjetih se davnog poslijepodneva kad smo se upoznali, bili smo dva djeteta izgubljena na nekom trgu. On je već tada sebe držao za pravog muškarca, kadra da upravlja vlastitom sudbinom, a moj nedostatak vidio je u tome što sam se rodila kao žensko i što zato moram prihvaćati svakakva tutorstva i ograničenja. U njegovim očima uvijek sam bila zavisno biće. Huberto je tako mislio otkad zna za sebe, i nije vjerovati da će revolucija promijeniti te osjećaje. Shvatih da naši problemi nemaju veze s nevoljama gerilskog rata; čak i da on uspije ostvariti san, za mene ne bi bilo jednakosti. Za Naranja i druge slične njemu narod je sastavljen od samih muškaraca; mi žene moramo pridonijeti borbi, ali smo izdvojene iz odlučivanja i vlasti. Njegova revolucija ne bi bitno promijenila moju sudbinu, ja bih u svakom pojedinom slučaju do kraja života morala sama krčiti vlastiti put. Možda sam tog dana shvatila da se kraj mog rata ne nazire, i da ga treba voditi s radošću, da mi život ne bi prošao u očekivanju eventualne pobjede nakon koje bih se počela dobro osjećati. Zaključila sam da je Elvira bila u pravu: treba biti smion, treba se uvijek boriti. Tog dana rastali smo se srditi, ali se Huberto Naranjo vratio nakon dva tjedna, a ja sam ga čekala, kao i obično. 

Širenje gerilskog pokreta privuklo je Rolfa Carlea natrag u zemlju.

- Gotovo je s turizmom po svijetu, momče, barem za neko vrijeme - rekao mu je Aravena preko direktorskog stola.

Rolf se jako udebljao, bio je bolestan na srcu, i jedina zadovoljstva koja su mu još uvijek budila čula bijahu dobar zalogaj, aroma cigareta i pokoji prikriveni pogled na veličanstvene, a sada nedodirljive stražnjice Rupertovih kćeri za vrijeme izleta u Koloniju, dok mu se profesionalna radoznalost smanjila zbog tjelesne nemoći.

- Gerila je postala nesnosna i vrijeme je da netko provjeri stvari-nastavljao Aravena.

- Sve su informacije cenzurirane, laže vlada, a lažu i divlje radio-stanice. Hoću znati koliko je ljudi u planini, kakvo oružje imaju, tko im pomaže, kakvi su im planovi, jednom riječi - sve.

- To nećete moći prikazati na televiziji.

- Moramo znati što se događa, Rolfe. Mislim da su ti ljudi ludi, a može biti i da je posrijedi nova Sierra Maestra, tu, pred nama, a da je ne vidimo.

- Što da napravim ako je tako?

- Ništa. Nije naše da ispravljamo tijek povijesti, nego da ga naprosto zabilježimo.

- U Generalovo doba niste tako mislili.

- S godinama se svašta nauči. Otiđi, pogledaj, snimi ako mogneš, pa ćeš mi sve ispričati.

- To nije lako. Neće mi dopustiti ni da primirišem u njihove logore.

- Zato i šaljem tebe a ne nekog drugog iz ekipe. Ti si već bio kod njih prije nekoliko godina. Kako se zove onaj koji te se tako dojmio?

- Huberto Naranjo.

- Možeš li se opet povezati s njim?

- Ne znam, možda više ne postoji, vele da je vojska mnoge pobila, a ostatak da je dezertirao. U svakom slučaju, taj mi se zadatak sviđa, pa ću vidjeti što mogu napraviti.

Huberto Naranjo nije dezertirao, ali ga više nitko nije zvao tim imenom. Sad je bio Komandant Rogelio. Proveo je silne godine u borbi, dan i noć u čizmama, s oružjem u ruci i širom otvorenih očiju, da bi vidio i ono što je iza sjene. život mu se sastojao od nasilja, ali bilo je i uzvišenih trenutaka, trenutaka ushita. Kad god je prihvaćao novu skupinu boraca srce mu je skakalo u grudima, kao prije susreta s djevojkom. Odlazio je do ruba logora da ih primi, a oni su stajali još neokaljani, optimisti, u redu kako ih je naučio vođa patrole, još uvijek gradskog izgleda, sa tek izašlim mjehurićima na dlanovima, bez veteranskih žuljeva, blaga pogleda, umorni, ali nasmiješeni. Bila su to njihova mlađa braća, sinovi, dolazili su u borbu, i od tog trenutka on je odgovarao za njihove živote, za održanje njihova morala i za to da ih nauči kako će ostati na životu, kako će postati tvrdi poput granitne stijene, hrabriji od lava, lukavi, okretni i otporni, da bi svaki mogao vrijediti kao stotina vojnika. Dobro je što su tu, osjećao je grč u grlu. Gurao je ruke u džepove i pozdravljao ih sa nekoliko oporih rečenica, da ne oda osjećaje. Rado je sjedio s ljudima oko vatre, kad god je bila takva prilika. Nikad nije dugo ostajao na istom mjestu, trebalo je upoznati planinu, kretati se po tom terenu kao riba u vodi, tako je pisalo u priručniku. Ali bilo je i mirnih dana, katkad su pjevali, kartali se, slušali glazbu s radija kao i obični ljudi. Ponekad on se morao spuštati u grad da bi održao kontakt sa svojim vezama, tada bi hodao ulicama praveći se da je kao i drugi ljudi, udišući već zaboravljene mirise hrane, prometa, otpadaka, promatrajući drugim očima djecu, žene zabavljene svojim poslovima, pse lutalice, kao da je i sam dio toga mnoštva, kao da ga nitko ne slijedi. Odjednom je na nekom zidu ugledao crnom bojom ispisano ime Komandanta Rogelia, i shvativši da je pribijen na taj zid, prisjetio se, s mješavinom ponosa i straha, da ne bi smio biti tu, da njegov život nije sličan drugima, da je borac.

Gerilci su većinom bili sveučilištarci, ali Rolf Carle nije pokušavao ulaziti među studente da bi našao načina da stigne do planine. Lice mu se često pojavljivalo na televizijskim vijestima, svi su ga dobro poznavali. Sjetio se veze koju je upotrijebio prije puno godina, kad je prvi put intervjuirao Huberta Naranja na samom početku oružane borbe, i krenuo prema kuglani kod Crnoga.

Bio je u kuhinji, malo propao ali jednako dobre volje kao i prije. Stisnuli su si ruke s nepovjerenjem. Sad su bila druga vremena, pa su se represijom bavili specijalisti, gerila više nije bila samo ideal dječaka koji su se zanosili da će promijeniti svijet, nego bespoštedni okršaj bez predaha. Rolf Carle prešao je na stvar nakon kratkog uvoda.

- Ja nemam ništa s tim - odgovorio je Crni.

- Ja nisam doušnik, niti sam ikada bio. Ako te nisam prijavio sve ove godine, zašto bih to sada činio? Posavjetuj se sa svojim šefovima, neka mi pruže priliku da im barem objasnim što bih htio raditi... čovjek ga je dugo gledao, proučavajući svaku crtu lica, i jamačno mu se svidjelo ono što je vidio, jer je Rolf Carle osjetio promjenu u njegovu stavu.

- Doći ću sutra opet ovamo, Crni - rekao je.

Vratio se sutradan, i svakog dana u toku slijedećeg mjeseca, sve dok konačno nije ugovorio sastanak da bi objasnio vlastite namjere. Partija je držala da Rolf Carle može biti koristan: reportaže su mu dobre, činio se čestit čovjek, imao je pristup na televiziju i bio Aravenin prijatelj; veza s takvim čovjekom bila je pogodna, a pogibelj nije bila prevelika poduzmu li se potrebne mjere opreza.

- Moramo informirati narod, pobjede stvaraju saveznike -govorile su vođe.

- Ne uzbunjujte javnost, neću čuti ni riječi o gerili, dokinut ćemo je tišinom. Oni su svi van zakona, i tako se mora i postupati s njima - naređivao je sa svoje strane Predsjednik Republike.

Tom prilikom putovanje Rolfa Carlea do logora bilo je vrlo različito od prethodnoga, nije to bio školski izlet s uprtnjačom na leđima kao u školarca na ferijama. Dobar dio puta prevalio je zavezanih očiju, prebacili su ga u prtljažniku automobila, napola zagušena i obnevidjela od vrućine, a drugi dio, preko polja, prevalio je noću bez ikakva objašnjenja o tome gdje se nalazi, vodiči se smjenjivali, ali nijedan nije bio spreman na razgovor s njim, proveo je dva dana zatvoren po hambarima i kolibama, vodili ga amo-tamo ne dopuštajući mu da pita gdje je. Vojska specijalizirana za protuustaničke operacije opkoljavala je gerilce, postavljala pokretne kontrole po cestama, zaustavljala vozila, pregledavala sve. Nije bilo lako proći njihovu kontrolu. U operacionim centrima, rasutima po cijeloj zemlji, koncentrirale su se specijalizirane jedinice. Šuškalo se da su to bili zarobljenički logori, a ujedno i logori mučilišta. Vojnici su bombardirali planinu i za sobom ostavljali pustoš. Mislite na kodeks revolucionarne etike, dodijavao im je Komandant Rogelio, mi nikoga ne smijemo zlorabiti, poštujte i plaćajte sve što potrošite da bi nas narod znao razlikovati od vojnika, da znaju kako će biti u područjima koja će Revolucija osloboditi.

Rolf Carle uvidio je da blizu gradova, gdje je život tekao u prividnu miru, postoji ratna zona, ali o tome se službeno nije smjelo govoriti. Borba se spominjala samo preko tajnih radio-stanica, koje su obavještavale o gerilskim akcijama: miniranje naftovoda, napad na stražarsku kućicu, zasjeda vojsci.

Pošto su ga pet dana premještali kao zavežljaj, počeo se penjati po planini i mačetom krčiti put kroz guštaru, gladan, blatan i prepun uboda komaraca. Vodiči su ga ostavili na šumskoj čistini i naredili mu da se nipošto ne miče odande, da ne pali vatru i da bude posve tih. čekao je ondje sam, a jedino društvo bila mu je majmunska dreka. U zoru, kad ga je već izdavalo strpljenje, pojavila se dva bradata mladića u dronjcima i s puškama u ruci. - Dobro došao, druže - pozdravili su ga uza širok osmijeh. - Bilo je i vrijeme - odgovorio je iscrpljen. Rolf Carle snimio je jedini naš dugometražni film o gerili u to doba, prije nego što je poraz prekinuo revolucionarni san, a pacifikacija vratila preživjele u normalan život, jedne među birokrate, a druge među poslanike i poslodavce. Neko vrijeme ostao je kod Komandanta Rogelia, kretao se noću, s jednoga mjesta na drugo po tome divljem terenu, a danju se kadikad odmarao. Glad, umor, strah. život u planini bio je vrlo težak. Vidio je mnoge ratove, ali ova borba sa zasjedama, iznenadnim napadima, stalnim osjećajem da te prate, ova tišina i samoća bili su mu najteži. Ukupni se broj ratnika mijenjao, sastojali su se od malih skupina kako bi se lakše kretali. Komandant Rogelio prebacivao se od jedne do druge jer je nadgledao cijeli front. Rolf je bio nazočan obuci mladih boraca, pomagao je oko radio-stanica i hitne pošte, navikao se puzati na laktima i podnositi bol, živjeti s njima i slušati ih, i na kraju shvatio razloge zbog kojih se ti mladići izlažu tolikim žrtvama. Logori su funkcionirali u skladu s vojničkom stegom, ali, za razliku od vojnika, nisu imali odgovarajuće odjeće, lijekova, hrane, krova nad glavom, prijevoza, veza. Tjednima je kišilo a nisu mogli ni vatru zapaliti da se osuše, bilo je kao da žive u šumi na dnu mora. Rolfu se činilo da hoda po mlohavu užetu iznad ponora, smrt je ondje, sakrivena iza najbližeg drveta.

- Svi se tako osjećamo, ne brini, već ćeš se navići - šalio se Komandant.

Hrana bijaše svetinja, ali ponekad netko nije mogao zatomiti potrebu, pa bi nestala konzerva sardina. Kazne su bile teške, jer se nije radilo samo o hrani, nego, i to ponajprije, o privikavanju na solidarnost. Ponekad je bilo pritužbi, netko bi plakao zgrčen na tlu i dozivao majku, tad bi mu Komandant prišao, pomogao mu da ustane, odveo ga gdje ih nitko ne može vidjeti i tamo ga tiho tješio. Ako bi se dokazala izdaja, isti taj čovjek bio je kadar pogubiti nekoga od svojih ljudi.

- Ovdje je umiranje ili ranjavanje prirodna stvar, treba biti spreman na sve. Spasiti život, to je rijetkost, a pobjeda bila bi pravo čudo - rekao je Rolfu Komandant Rogelio.

Rolf je tih mjeseci osjetio da stari, da mu se tijelo troši. Na kraju nije znao što radi ni zašto to radi, izgubio je osjećaj za vrijeme, jedan sat činio mu se kao tjedan, a tjedan je odjednom sličio snu. Bilo je vrlo teško uhvatiti čistu informaciju, bit stvari, oko njega je vladala čudna tišina, tišina od riječi, ali istodobno i tišina nabijena predznacima, prepuna prašumske buke, krikova i mrmora, udaljenih glasova što stižu zrakom, jauka i kuknjave mjesečara. Naučio se spavati na pretrge, stojeći, sjedeći, danju, noću, napola u nesvijesti od umora ali uvijek na oprezu, spreman na skok pri svakom šumu. Gadila mu se prljavština, vlastiti zadah, čeznuo je da se zaburi u čistu vodu, da se nasapuna do kostiju, sve bi bio dao za šalicu tople kave. Vidio je kako u okršajima s vojskom lete razmrskana tijela istih onih ljudi s kojima je noć prije toga dijelio cigaretu. Nadnosio se nad njih s kamerom i snimao ih sav izvan sebe, kao da ih gleda teleskopom iz velike udaljenosti. Ne smijem izgubiti pamet, ponavljao je sam sebi kao i toliko puta prije u sličnim prilikama. Dolazile mu u pamet slike iz djetinjstva, dan kad je zakopavao mrtve u koncentracionom logoru, i prizori iz nedavnih ratova. Znao je iz iskustva da sve ostavlja trag, da svaki događaj stvara mrlju, i katkad je prolazilo puno vremena prije nego je primijetio kako mu se duboko usjekao neki prizor; bilo je to kao da mu se neki dio tijela odjednom zaledio a onda mu se odjednom pomoću nekog asocijativnog mehanizma pojavljivao pred očima nepodnošljivo jasno. Pitao se i zašto je uopće ondje, zašto ne pošalje sve dovraga i ne vrati se u grad, to bi bilo puno zdravije nego da ostaje u tom labirintu more, da ode, da pobjegne na neko vrijeme u Koloniju i pusti da ga rođakinje njišu u pari s mirisom cimeta, klinčića, vanilije i limuna. Ali ga te sumnje nisu uspijevale zaustaviti, slijedio je gerilce posvuda, noseći kameru na ramenu kao što su drugi nosili oružje.

Jednog dana četiri su momka donijela Komandanta Rogelia umotana u pokrivač na improviziranim nosilima, tresao se i izvijao od ugriza škorpiona.

- Nema cmizdrenja, drugovi, od toga se ne umire.

- Pustite me, to će samo proći.

Osjećaji Rolfa Carlea prema tom čovjeku bili su kontradiktorni, nikad se nije ugodno osjećao u njegovu društvu, mislio je da Rogelio nema povjerenja prema njemu, i zato nije shvaćao zašto ga pušta da snima, smetala ga je njegova oštrina, ali se divio svemu što je ovaj uspijevao napraviti sa svojim ljudima. Iz grada su mu dolazili nezreli dječaci, a on ih za nekoliko mjeseci pretvarao u ratnike imune na umor i bol, tvrde, ali nalazio je načina i da sačuvaju mladalačke ideale. Nije bilo protuotrova za škorpijonov ubod, kutija za prvu pomoć bila je zamalo prazna. Ostao je kraj bolesnika i pokrivao ga, davao mu vode i čistio ga. Nakon dva dana temperatura je spala, Komandantov se pogled ozario, i on je shvatio da su unatoč svemu prijatelji. Rolfu Carleu nije bila dovoljna informacija koju je dobivao od gerilaca, nedostajala mu je ona druga polovica vijesti. Pozdravio se s Komandantom Rogeliom vrlo kratko, obojica su poznavala pravila, i ne bi bilo pristojno raspravljati o njima. Ne pričajući nikome o onome što je doživio u planini, Rolf Carle odlazio je u Centre vojnih operacija, odlazio na teren s vojnicima, govorio s časnicima, razgovarao s Predsjednikom, čak je ishodio dozvolu da bude nazočan vojnim vježbama. Na kraju je imao tisuće metara filma, stotine fotografija, sate i sate magnetofonskih vrpci, imao je više informacija o tome od bilo koga u zemlji.