Eva Luna

Zovem se Eva, a Eva znači život, po knjizi u kojoj mi je majka tražila ime. Rođena sam u stražnjem sobičku u mračnoj kući, i odrasla među starinskim namještajem, latinskim knjigama i ljudskim mumijama, ali zbog toga nisam sjetna, jer sam na svijet došla s dahom prašume u sjećanju. Moj otac, Indijanac žutih očiju, potjecao je iz mjesta gdje se spaja stotinu rijeka, mirisao je na šumu i nikad nije gledao ravno u nebo, jer je odrastao pod krošnjama i svjetlost je držao nedoličnom.

Moja majka Consuelo provela je djetinjstvo u začaranu kraju, u kojem su pustolovi vjekovima tražili grad od suhog zlata što su ga osvajači vidjeli naginjući se nad ponor vlastitog častohleplja. Taj krajolik ostavio je na nju dubok trag, a ona ga je nekako uspjela prenijeti na mene. Misionari su prigrlili Consuelo prije nego što je prohodala, bila je gola poput šteneta i sva prljava od blata i izmeta, dopuzala je preko pristanišnog mosta a sličila je kakvu sićušnom Joni koji je isplivao iz bljuvotine slatkovodnog kita. Okupali su je i utvrdili da je bez sumnje žensko, to ih je malo zbunilo, ali što se tu moglo, nisu je mogli baciti u rijeku, pa su je uvili u pelene da joj pokriju sramotu, isprali joj oči kapljama limunova soka, jer ih zbog upale nije mogla otvoriti, i nadjenuli joj prvo žensko ime koje im je palo napamet. Počeli su je odgajati ne pitajući se odakle je došla, uvjereni da će Providnost Božja, ako ju je držala na životu dok nije dopuzala do njih, bdjeti i nad čestitošću njezina duha i njezina tijela, ili će je, u najgorem slučaju, skupa s drugim nevinima povesti na nebo. Consuelo je rasla bez određenog mjesta u strogoj hijerarhiji Misije. Nije bila baš sluškinja, nije bila ni kao Indijanci iz škole, a kad je upitala koji je od popova njezin otac, dobila je ćušku zbog drskosti. Meni je pričala kako ju je neki mornar, Nizozemac, ostavio u čamcu na riječnoj struji, ali je tu priču jamačno izmislila kasnije kako bi se spasila od bujice mojih pitanja. Mislim da nije znala baš ništa ni o svojim roditeljima ni o tome kako se našla na onome mjestu.

Misija je bila mala oaza usred pohotna raslinja koje se ovijalo samo oko sebe, od obale do podnožja veličanstvenih geoloških kula što se dižu spram neba poput omaški Gospodnjih. Vrijeme je ondje iskrivljeno a udaljenosti varaju ljudsko oko i navode putnika da se vrti uokrug. Vlažan i gust zrak ponekad miriše po cvijeću, travama, ljudskom znoju i životinjskom dahu. Vrućina guši, nema ni daška spasonosnog vjetra, vri kamen, i krv vri u žilama. U sumrak nebo prekrivaju svjetlucavi komarči, njihovi ubodi donose ružne snove bez kraja i konca, a noću se jasno čuje žagor ptica, majmunska vika, i izdaleka buk slapova koji nastaju visoko u planini a razbijaju se u nizini, štropočući kao ratno oružje. Skromna kuća od gline i slame, zvonik od ukrštena pruća i zvono koje je pozivalo na misu stajali su, kao i kolibe, na stupovima usađenima u muljevito dno rijeke - rubovi njezine opalne vode gubili se u odbljescima svjetlosti. Činilo se da nastambe plutaju na struji među tihim čunovima, smećem, strvinama pasa i štakora i neobjašnjivo bijelim cvijećem.

Consuelo se mogla raspoznati po dugačkim crvenim vlasima nalik na plamene jezike u vječnom zelenilu prirode. Igrala se s trbušastim Indijančićima, s bezobraznom papigom, koja je znala »Očenaš« začinjen psovkama, i s majmunom vezanim za stol: majmuna je ponekad puštala da po šumi traži dragu, ali se on uvijek vraćao na isto mjesto i ondje trijebio uši. Već tada su se onuda motali protestanti i dijelili Biblije, propovijedali protiv Vatikana i vukli glasovire na dvokolicama po kiši i suncu, kako bi preobraćene potakli da pjevaju pri obredu. Zbog te su konkurencije katolički svećenici morali davati sve od sebe, pa su se vrlo malo bavili Consuelom, a ona je živjela preplanula od sunca, hranila se jukom i ribom, sva ušljiva i nabuhla od uboda komaraca, slobodna poput ptice. Nije imala nikakvih obveza, osim da pomaže u kući, i da prisustvuje službi Božjoj i ponekom satu čitanja, aritmetike i vjeronauka; lutala je njušeći floru i jureći za faunom, glave prepune predodžaba, mirisa, boja i okusa, priča pristiglih s granice i mitova doplutalih rijekom.

 U dvanaestoj godini upoznala je kokošara, nekakva Portugalca pocrnjela na nevremenu, naizgled tvrda i suha, a iznutra nasmijana. Njegova je živad lunjala i kljucala sve svjetlucavo na što je nailazila, a gospodar im je poslije britvom otvarao volju i ubirao zrnje od kojega se nije mogao obogatiti, ali je mogao pothranjivati iluzije. Jednog jutra Portugalac spazi bjeloputu djevojčicu plamenih vlasi kako zadignute suknje gazi po močvari, i pomisli da ga opet spopada povratna groznica. Ispustio je zvižduk iznenađenja, što je zazvučalo kao da konja tjera u kas. Poziv je prešao razmak, ona je digla glavu, pogledi im se sreli, a oni se jednako nasmiješili. Otad su se često sastajali, on da je zadivljeno gleda, a ona da nauči pjevati portugalske pjesme.

- Hajdemo žeti zlato - reče čovjek jednog dana.

 Zašli su tako duboko u šumu da više nisu vidjeli zvono Misije, zavlačeći se po stazicama koje je samo on raspoznavao. Cio su dan tražili kokoši, dozivali ih kukurikanjem pijetla i hvatali u letu kad bi ih opazili kroz lišće. Dok ih je ona držala među koljenima, on ih je jednim rezom otvarao i prstima izvlačio zrnje. Ako su ostale na životu, zašivali su ih iglom i koncem da mogu dalje služiti gospodaru, a ostale su metali u vreću i prodavali u selu ili su od njih radili mamce; perje su palili jer nosi nesreću i prenosi slinavku. Consuelo se vratila u sumrak raščupana, zakrvavljena i zadovoljna. Pozdravila se s prijateljem, uzverala se po visećim ljestvama iz čamca na verandu i udarila nosom u dva para prljavih sandala dvojice fratara iz Extremadure koji su je čekali ruku prekriženih na prsima i s izrazom gnušanja na licu.

- Vrijeme je da odeš u grad -rekoše joj oni.

Molbe nisu pomogle. Nisu joj dopustili ni da ponese papigu i majmuna, društvo nepodesno za život koji ju je čekao. Odveli su je sa još pet malih Indijanki, svezanih gležnjeva da ne bi mogle skočiti iz piroge i nestati niz rijeku. Portugalac se oprostio od Consuelo bez dodira, dugačkim pogledom i komadićem zlata u obliku zuba obješena o konopac, za uspomenu. Ona ga je nosila o vratu gotovo cio život, sve dok nije našla kome će ga dati kao ljubavni zalog. Portugalac ju je tada zadnji put vidio: bila je u pregači od perkala i u slamnom šeširu natučenu do ušiju; tužna i bosonoga, mahala mu je za rastanak.

Putovanje je započelo u koritu po pritocima rijeke kroz bezuman krajolik, zatim su jahali na mazgama po nenadanim visoravnima na kojima su se noću ledile misli, a zatim autobusom kroz vlažne ravnice, šume divljih banana i patuljastih ananasa, cestama od prašine i soli, ali djevojčici ništa nije bilo čudno, jer oni koji progledaju u najnevjerojatnijem kraju svijeta ne čude se ničemu. Na tom je dugačkom putu isplakala sve suze koje je imala, ne ostavljajući ništa za kasnije tuge. Kad je plač prestao, zatvorila je usta, i odlučila da će ih otad otvarati samo da odgovori na ono što je pitaju. Nakon nekoliko dana stigli su u glavni grad, i fratri su prestravljene djevojčice odveli u samostan Sestara milosrdnica, gdje im je neka redovnica zatvorskim ključem otvorila željezna vrata i odvela ih u sjenovito i prostrano dvorište okruženo hodnicima, usred kojega bijaše česma od oslikanih pločica, a iz nje su pili golubovi, drozdovi i kolibrići. Nekoliko djevojaka u sivim kutama sjedilo je u krugu u sjeni i krivim iglama šilo navlake za pokrivače ili plelo košare od vrbova pruća.

- U molitvi i naporima naći ćete utjehu za grijehe. Nisam ovdje da liječim zdrave, nego da pazim bolesne. Pastir je radosniji kad susretne jednu zalutalu ovcu, nego kad se nađe pred stadom vjernika. Riječ Božja, hvaljeno budi Njegovo Sveto Ime, amen - tako je, ili nekako slično, govorila redovnica, ruku sakrivenih među naborima odjeće.

Consuelo nije razumjela značenje te govorancije niti ju je slušala, jer je bila iznurena, a mučio ju je osjećaj da je u zatvoru. Nikad prije nije bila među zidovima, a kad je digla pogled i vidjela da je nebo svedeno na četverokut kućnim zidovima, pomislila je da će se ugušiti. Kad su je odvojili od suputnica i odveli u ured časne majke, nije mogla znati da je to zbog boje puti i očiju. Sestre već godinama nisu dobile nekoga poput nje, samo djevojčice miješane rase iz najsiromašnijih dijelova grada ili Indijančice koje su misionari dovodili nasilu.

- Tko su ti roditelji?

- Ne znam.

- Kad si rođena?

- One godine kad je bila repatica.

 Consuelo je već tada pjesničkim frazama nadomještala ono što nije znala. Otkako je prvi put čula za repaticu, odlučila je usvojiti ju kao dan vlastitog rođenja. U djetinjstvu joj je netko pričao da je tom prilikom svijet užasnut čekao to čudo nebesko. Mislili su da će se pojaviti u obliku plamenog zmaja i da će pri dodiru njegova repa sa zemljinom atmosferom zemlju oviti otrovni plinovi i vrućina od stopljene lave, i da će uništiti sav život. Neki su se ubili da ne bi izgorjeli, drugi su utapali malodušje u gozbama, pijankama i užurbanu bludu. Čak se i Dobročinitelj začudio kad je vidio da se nebo zeleni i kad je saznao da se pod utjecajem repatice kosa u crnaca ravna, a u Kineza uvija, pa je naredio da puste nekoliko protivnika, zatočenih tako davno da se više nisu ni sjećali prirodne svjetlosti, premda su neki uspjeli očuvati buntovnički nagon i bili spremni namrijeti ga budućim naraštajima. Consuelo je privukla pomisao da se rodila usred tog zaprepaštenja, unatoč glasinama da su svi koji su rođeni tog trenutka izgledali kao nakaze, a takvi su i ostali pošto je repatica nestala iz sjećanja poput lanjske prašine.

- Najprije će nestati ovaj Sotonin rep - odlučila je časna majka važući objema rukama pletenicu od ulaštena bakra što je visila niz leđa nove štićenice. Naredila je da joj odrežu grivu i operu glavu mješavinom lužine i aureoline, da joj odstrane uši i ublaže drskost boje, od čega joj je pola kose otpalo a preostala je poprimila boju ilovače, koja je bolje išla k naravi i ciljevima vjerske institucije od izvornog plamenog plašta.

   Na tom je mjestu Consuelo provela tri godine, smrznuta tijela i duše, mrzovoljna i usamljena, uvjerena da mlitavo sunce u dvorištu nije isto ono koje je žeglo prašumu u kojoj je ostavila dom. Onamo nije stizala bezbožna vika ni napredak zemlje koji je počeo kad je crna tekućina, gusta i smrdljiva poput dinosaurova gada, prsnula u lice jednom čovjeku dok je okopavao svoj vrt.

 Domovina je ležala na moru nafte. To je malko razdrmalo uspavanu diktaturu, jer je toliko uvećalo bogatstvo tiranina i njegovih rođaka, da se našlo nešto i za ostale. U gradovima se vidio stanovit napredak: dodir je s uhranjenim predradnicima pristiglima sa sjevera uzbibao stare navade, dašak modernizma zadigao je ženske suknje, ali u samostanu Sestara milosrdnica ništa od toga svega nije bilo važno. Život je počinjao u četiri ujutro ranim molitvama; dan je prolazio po ustaljenu redu i završavao zvonjavom u šest, trenutkom za pokajanje kojim se duh čisti i sprema za mogućnost smrti, jer noć je mogla biti i putovanje bez povratka. Dugački muk, hodnici popločani navoštenim pločicama, miris tamjana i ljiljana, mrmor molitve, klupe od tamna drveta, neurešeni bijeli zidovi. Bog je bio svugdje prisutan. Osim redovnica i nekolicine sluškinja, u prostranoj zgradi od lijepa, pokrivenoj crijepom, živjelo je samo šesnaest djevojčica, većinom nahočadi ili sirota, koje su učile hodati u cipelama, jesti viljuškom i raditi osnovne kućne poslove, da bi poslije mogle naći kakav skroman služinski posao, jer se pretpostavljalo da nisu sposobne za bilo što drugo.