Eva Luna (23 page)

Lavina buke, trke i naredbi izmijenila je dušu kuće. Računala sam da će mi trebati dva dana da operem podove i popravim sve štete. Pitala sam se kako Riad Halabi dopušta takvo nepoštivanje reda, a nije mi padalo na um da je na putu, nisam pronalazila ni racionalno objašnjenje ni kad su digli Zulemino tijelo umotano u plahtu. Otegnuti krik sličan fijuku zimskog vjetra i dalje mi je bio u grudima, i nisam ga mogla iščupati odande. Zadnje što sam vidjela prije nego su me odvukli u policijski jeep bilo je lice Indijanca koji mi je govorio na uho nešto što nisam shvaćala.

Zatvorili su me u jednu od ćelija u Komandi, malu i toplu sobicu. Bila sam žedna, pa sam im pokušala reći da mi dadu vode. Riječi su se rađale u meni, rasle, penjale se, odzvanjale mi u glavi i pojavljivale mi se na usnama, ali nisam ih uspijevala istisnuti, lijepile mi se za nepce. Naprezala sam se da prizovem neki sretan prizor: majku kako mi plete kosu i pjeva neku pjesmu, djevojčicu kako jaše na strpljivim sapima balzamirane pume, valove koji prodiru u blagovaonicu stare usidjelice i njezina brata, smiješne karmine s Elvirom, odvažnu baku. Zaklopila sam oči i počela čekati.

Dosta nakon toga jedan je narednik, koga sam osobno dan ranije u »Biseru Istoka« poslužila rakijom od trske, došao da me vidi. Pustio me da stojim ispred pisaćeg stola dežurnog oficira, a on je sjeo sa strane, za školsku klupu, i počeo sporo i neispisanim rukopisom zapisivati moju izjavu.

Soba je bila oličena tamnozeleno, uzduž zidova bio je niz metalnih klupa, a šefov je stol bio na razmjerno visoku postolju da bi odavao odgovarajući autoritet. Krila ventilatora na stropu micala su uzduh i plašila komarce, ali nisu razgonila vrućinu, tu upornu i vlažnu vrućinu. Sjetih se arapske česme kod kuće, vrckavog zvuka vode dok klokoće preko kamenja u dvorištu, velikog vrča s ananasovim sokom koji je učiteljica Ines pripremala za naše satove. Ušao je poručnik i stao preda me.

- Kako se zoveš - zaštektao je, a ja sam mu pokušala reći, ali riječi su mi opet negdje zapele i nisam ih uspijevala otkvačiti.

- To je Eva Luna, ona koju je Turčin jednom doveo s putovanja. Tad je bila još dijete, zar se ne sjećate da sam vam pričao o tome, gospodine poručnice? - rekao je narednik.

- Ti šuti, bitango, ne pitani tebe.

Prišao mi je zastrašujuće mirno, i sa smiješkom obišao oko mene, mjereći me od glave do pete. Inače je bio tamnoput, veseljak i frajer koji je slamao srca mladih žena u Agua Santi. Bio je u selu već dvije godine, donijela ga je plima zadnjih izbora kad je nekoliko funkcionara, uključujući i policijske, zamijenjeno novima iz partije koja je osvojila vlast. Ja sam ga poznala, jer je često dolazio k Riadu Halabiu i katkada ostajao igrati domino.

- Zašto sije ubila? Da je pokradeš? Govori se da je Turkinja bogata i da ima blaga zakopana u dvorištu. Odgovaraj, droljo! Gdje si zakopala nakit koji si joj ukrala?

Prošla je čitava vječnost dok se nisam sjetila pištolja, Zulemina ukrućena tijela i svega što sam radila s njim prije nego je došao Indijanac. Konačno shvatih razmjere te nesreće, i tad mi se tek jezik sapleo pa nisam ni pokušala odgovoriti. Oficir je digao ruku, zamahnuo i udario me šakom. To je sve čega se sjećam. Probudila sam se u istoj sobi, privezana za stolac, sama, bili su mi skinuli haljinu. Najgora je bila žeđ, ah, sok od ananasa, voda sa česme... Danjeg svjetla nije bilo, a sobu je osvjetljavala svjetiljka koja je visjela sa stropa blizu ventilatora. Pokušala sam se pomaknuti, ali me boljelo cijelo tijelo, osobito opekotine od cigareta po nogama. Malo zatim ušao je narednik bez gornjeg dijela uniforme, znojne potkošulje i brade koju je trebao obrijati još pred nekoliko sati. Otrao mi je krv s usta i maknuo mi kosu s lica.

- Bit će najbolje da priznaš. Nemoj misliti da je gospodin poručnik gotov s tobom, to je tek početak... Znaš li što ponekad radi ženama?

Pokušala sam mu pogledom reći što se dogodilo u Zuleminoj sobi, ali stvarnost je ponovno izblijedjela, a ja sam sebe samu vidjela kako sjedim na podu s licem među koljenima i pletenicom savijenom oko vrata, mama, zvala sam bez glasa.

- Tvrdoglavija si od mazge - promrmljao je narednik s iskrenim izrazom žaljenja na licu.

Otišao je po vodu i pridržao mi glavu da se napijem, zatim je smočio rupčić i pažljivo mi obrisao ožiljke na licu i vratu. Pogledi su nam se sreli i nasmiješio mi se kao otac.

- Htio bih ti pomoći, Eva, ne bih htio da te dalje muči, ali ja ovdje nisam gazda. Reci mi kako si ubila Turkinju i gdje si sakrila sve što si pokrala pa ću se nagoditi s poručnikom da te odmah pošalje sucu za maloljetnike. Hajde, reci mi... što ti je? Zar si zanijemjela? Dat ću ti još vode, da vidimo hoćeš li doći k sebi pa da se možemo sporazumjeti.

Popila sam tri čaše jednu za drugom, a prolazak hladne tekućine kroz grlo toliko mi je prijao da sam se nasmiješila. Tad mi je narednik odvezao ruke, obukao haljinu i podragao me po licu.

- Sirotice... Poručnika neće biti još nekoliko sati, otišao je vidjeti film i iskapiti nekoliko piva, ali vratit će se, to je sigurno. Kad dođe, ja ću te lupiti da se ponovno onesvijestiš, možda te tako ostavi na miru do jutra... Hoćeš li kave?

Vijest o događaju stigla je do Riada Halabia puno prije nego što su je objavile novine. Poruka je stigla do grada putujući od usta do usta tajnim stazama, prošla je kroza sve ulice, svratišta i skladišta turske robe dok nije stigla do jedinog arapskog restorana u zemlji, u kojem je pored arapskih jela, bliskoistočne glazbe i parne kupelji na drugom katu, kreolka prerušena u odalisku improvizirala specijalni ples sa sedam velova. Jedan od konobara prišao je stolu za kojim je Riad Halabi uživao u miješanom jelu iz svog kraja, i predao mu poruku pomoćnog kuhara, koji je bio rodom iz plemena indijanskog poglavice. Tako je on saznao u subotu uvečer, poput munje potjerao kamiončić prema Agua Santi i uspio stići drugog dana ujutro, baš na vrijeme kako me poručnik ne bi ponovno ispitivao.

- Predajte mi moju djevojčicu - zahtijevao je.

Kad sam, opet gola i privezana za stolac u zelenoj sobi, čula gazdin glas, skoro ga nisam prepoznala jer je prvi put govorio tim zapovjedničkim tonom.

- Ne mogu pustiti osumnjičenu, Turčine, shvati i ti mene - rekao mu je poručnik.

- Koliko tražiš?

- U redu. Dođi u ured da porazgovaramo u četiri oka.

Nije me uspio poštedjeti skandala. Moje slike s lica i iz profila, s crnim flasterom na očima jer sam još uvijek bila maloljetna, razaslane su svim novinama u gradu i malo zatim pojavile se u crnoj kronici pod čudnim naslovom: »Smrt od vlastite krvi«, optužujući me da sam ubila ženu koja me spasila iz potoka. Još čuvam komadić papira, žućkast i izlomljen poput suhe latice, na kojem je priča o strahovitom zločinu što ga je izmislio tisak a pročitala sam je toliko puta, da sam u nekim trenucima u životu povjerovala da je istina.

- Uredi je malo, pa ćemo je dati Turčinu - naredio je poručnik nakon razgovora s Riadom Halabiem.

Narednik me oprao kako je najbolje umio, ali mi nije htio obući haljinu jer je bila umrljana Zuleminom i mojom krvlju. Ja sam se toliko znojila da me radije umotao u mokar gunj da ne budem gola i da me usput osvježi. Uredio mi je nekako i kosu, ali sam i tako izgledala jadno. Kad me ugledao, Riad Halabi samo je kriknuo.

-Što su napravili s mojom djevojčicom?

- Ne pravi gužvu, Turčine, možeš joj samo još nauditi -odgovorio mu je poručnik.

- Pravim ti uslugu, jer dužnost bi mi bila da je držim u zatvoru dok se sve ne rasvijetli. Tko ti kaže da nije ubila tvoju ženu?

- Vi znate da je Zulema bila luda i da se sama ubila!

- Ja ništa ne znam. To nije dokazano. Vodi djevojčicu i ne gnjavi me, jer se još uvijek mogu predomisliti.

Riad Halabi zagrlio me i polako smo pošli prema izlazu. čim smo izišli i pojavili se na vratima, ugledali smo pred Komandom sve susjede i nekoliko Indijanaca, koji su bili ostali u mjestu, kako nepomično motre s drugog kraja trga. Kad smo izišli iz zgrade i krenuli prema kamiončiću, plemenski je poglavica počeo udarati nogama o zemlju u čudnom plesu, proizvodeći mukli zvuk bubnjeva.

- Odlazite svi u govna dok vas nisam mecima rastjerao - odgovorio je bijesno poručnik.

Učiteljica Ines nije se mogla suzdržati pa je, upotrijebivši autoritet tolike godine izgrađivan u razredu, stupila preda nj i, gledajući ga u oči, pljunula preda nj.

- Bog će te kazniti, nevoljnice, rekla je tako jasno da je svi možemo čuti.

Narednik je zakoraknuo unatrag plašeći se najgorega, ali poručnik se nevoljko nasmiješio i nije ništa odgovorio. Nitko se nije ni pomaknuo sve dok me Riad Halabi nije posjeo na sjedalo u kamiončiću i uključio motor, tek tad su se Indijanci počeli udaljavati prema cesti koja vodi u prašumu, a mještani se razilazili mrseći kletve na račun policije. To se događa zato što dovode ljude izvana, nijedan od tih bezdušnika nije se ovdje rodio, da jest, ne bi se tako nadmeno ponašao, bjesnio je moj gazda u kamiončiću.

Ušli smo u kuću. Vrata i prozori bili su otvoreni, ali je po sobama još lelujao dah užasa. Sve je bilo opljačkano

- Žandari, rekoše susjedi; Indijanci, rekoše žandari - izgledalo je kao bojno polje, nije bilo radija ni televizije, pol porculana bilo ja razlupano, u skladištu nered, roba razbacana, a vreće žita, brašna i kave, poderane. Pridržavajući me i dalje oko struka, Riad Halabi pogledom je prešao preko tih ostataka tajfuna, ne misleći na štetu, i odveo me do postelje na kojem je prošlog dana ležala njegova žena.

- Kako su te samo udesili, psi jedni... - rekao mije odijevajući me.

Tad mi se konačno vratio govor, riječi su izlazile poput nezadrživa štropota, jedna za drugom, golemi nos ciljao je u mene, a nije me vidio, ona ga je, bjelja nego ikad, lizala i sisala, zrikavci u vrtu i noćna vrućina, svi se znoje, znoje se i oni i ja, nisam mu rekla da bismo mogli zaboraviti, a on je ipak otišao, ispario je poput opsjene, ona ga je zajahala i progutala ga, plačimo Zulemo jer nam je otišla ljubav, vitka i snažna, tamni nos ulazi u nju a ne u mene, samo u nju, pomislih da će ona ponovno početi jesti i tražiti da joj pričam i izlažem zlato suncu, zato vam nisam rekla, gospodine Riad, hitac iz pištolja i usta su joj se raspuknula kao i vama, Zulema sva u krvi, kosa u krvi, košulja u krvi, kuća preplavljena krvlju a zrikavci užasno graje, ona ga je zajahala i progutala, on je pobjegao, svi su znojni, Indijanci znaju što je bilo a zna i poručnik, recite mu da me ne dira, da me ne tuče, kunem vam se, ja nisam čula hitac iz pištolja, ušao joj je u usta i raznio joj nepce, ja je nisam ubila, odjenula sam je da je vi ne vidite takvu, oprala sam je, kava je još uvijek u šalici, ja je nisam ubila, to je ona napravila, ona sama, recite im da me puste, da nisam ja, nisam ja, nisam ja...

- Znam, dijete moje; šuti, molim te.

Riad Halabi zibao me plačući od srdžbe i sažaljenja. Gospođica Ines i gazda stavljali su mi obloge od leda na masnice, a zatim su moju najbolju opravu obojili crnom anilinskom bojom, za pokop. Drugog dana sam još bila u groznici i sva izobličena u licu, ali učiteljica je tražila da se odjenem u crno od glave do pete, u tamne čarape i veo preko glave, kao što je i običaj, da pribivam Zuleminu pokopu, koji je počeo znatno poslije uobičajena dvadeset i četiri sata jer nisu mogli naći sudskog liječnika da napravi autopsiju.

- Treba presresti ogovaranja, rekla je učiteljica.

Svećenik nije došao, da potvrdi kako nije posrijedi zločin, kako su tvrdili žandari, nego samoubojstvo. Cijela je Agua Santa, iz poštovanja prema Turčinu i prkoseći poručniku, prošla pored rake, i svi su me zagrlili i izrazili mi sućut kao da sam zaista Zulemina kći, a ne osumnjičena za njenu smrt.

Za dva dana već sam se osjećala bolje i bila kadra pomoći Riadu Halabiu da dovede u red kuću i trgovinu. život je počeo iznova ne spominjući Zulemino i Kamalovo ime, ali se oboje pojavljivalo u hladovini u vrtu, u kutovima soba, u polumraku kuhinje, on gol i zažarena pogleda, a ona netaknuta, gojazna, bijela, neumrljana krvlju i sjemenom, kao da živi prirodnom smrću. Unatoč predostrožnosti učiteljice Ines, klevete su se širile i bujale poput kvasca, pa su isti oni koji su tri mjeseca prije bili spremni prisegnuti u moju nevinost, počeli ogovarati da živim s Riadom Halabiem pod istim krovom, a nismo vezani nikakvom razumljivom obiteljskom vezom. Kad se priča uvukla kroz prozore i ušla u kuću, bila je već zastrašujućih razmjera: Turčin i ta kučka ljubavnici su, ubili su rođaka Kamala i bacili tijelo  u rijeku da ga dokrajče piranje, jadna je žena od toga izgubila pamet, pa su i nju ubili da ostanu sami u kući, a sad danju i noću blude i žive kao muslimanski bezvjerci, jadan čovjek, nije on kriv, ta mu je vještica pomutila pamet.

- Ja ne vjerujem u te gluposti što se pričaju po selu, Turčine, ali gdje ima dima, ima i vatre. Morat ću ponoviti istragu, ovo ne može ovako ostati zaprijetio mi je poručnik.

- Koliko tražite sada?

- Dođi u ured pa ćemo porazgovarati.

Tad je Riad Halabi shvatio da te ucjene neće nikad prestati i da svemu tome kraja nema. Nikad neće biti kao prije, narod će nam učiniti život nemogućim, došlo je vrijeme da se razdvojimo. Priopćio mi je to te noći, pomno birajući riječi dok je sjedio u dvorištu kraj arapske česme, u košulji od besprijekorno bijelog batista. Nebo je bilo jasno, razaznavala sam njegove velike tužne oči, dvije vlažne masline, i mislila na dobro koje sam dijelila s tim čovjekom, na karte i domino, na čitanje početnice poslijepodne, na kino-predstave, na sate provedene u spremanju jela...

Shvatila sam da prema njemu osjećam iskrenu ljubav iz zahvalnosti. Nekakav blag osjećaj prostrujao mi je duž nogu, zažario mi pogled. Približila sam se, okrenula stolac na kojem je sjedio i prvi put u tom dugom zajedničkom životu usudila sam ga se dotaknuti. Položila sam mu ruku na ramena, a bradu na glavu. On se na trenutak nije micao, možda je predosjećao što će se dogoditi i htio je da se dogodi jer je izvadio svoj stidni rupčić i pokrio usta. Ne, ne tako, rekla sam mu, uzela mu ga i bacila na tlo, zatim sam obišla oko stolca i sjela mu na koljena, obgrlila mu vrat rukama, sasvim blizu, i gledala ga ne trepnuvši. Mirisao je po čistome, po tek izglačanoj košulji, po lavandi. Poljubila sam ga u obrijani obraz, u čelo, u čvrste, crnopute ruke.