Authors: Isabel Allende
- Slobodu, slobodu, stali su preklinjati kad se približio auto poručnika Rodrigueza, koji je dopratio novu grupu zatvorenika da bi obavio tromjesečnu inspekciju.
Otvorila se teška metalna vrata, i oni su prošli do zadnjeg kruga, gdje ih je dočekala razularena gomila. Melecia su odveli ravno u paviljon za homoseksualce; ondje su ga stražari ostavili najiskusnijima od svih prijestupnika da ga dokrajče. Imao je u svemu tome i sreće, jer su ga ostavili u Haremu, u kojem je pedesetorica privilegiranih raspolagala jednim nezavisnim sektorom i sama se organizirala da bi preživjela.
- U to doba nisam znala za Maharishia i nisam imala nikakve duhovne pomoći rekla je Mimi, drhteći pri tim sjećanjima, vadeći iz lisnice sličicu u bojama na kojoj je bio neki bradonja u proročkoj halji, okružen zvjezdanim simbolima.
- Spasila sam se ludila jer sam znala da me Gospođa neće napustiti. Sjećaš li se nje? To je prava prijateljica, nije odahnula dok me nije izbavila, mjesece i mjesece podmazivala je suce, povlačila svoje veze kod vlade, čak je govorila s Generalom osobno da me izbavi odande. Kad je godinu dana kasnije izišao odande, Melecio više ni po čemu nije bio onaj stari. Malarija i glad odnijeli su mu dvadeset kila, zaraza u debelom crijevu silila ga je da hoda pognut poput starca, a nasilje koje je iskusio probilo mu je branu između osjećaja pa je iz plača prelazio ravno u histeričan plač bez ikakva prijelaza. Izišao je na slobodu ne vjerujući ni sam da se to zaista događa, uvjeren da je posrijedi zamka kako bi ga optužili za pokušaj bijega i opravdali pucanj u leđa, ali bio je tako slab da se prepustio sudbini. Prebacili su ga lađom preko rijeke, a zatim su ga automobilom odvezli do napuštenog sela.
Izlazi, pederčino, gurnuli su ga, i on je pao na koljena na zlatnožutu prašinu i tako čekao smrtonosni hitac, ali nije ga dočekao. čuo je kako se automobil udaljuje, pogledao gore i našao se pred Gospođom, koja ga u prvi trenutak nije prepoznala. Čekala ga je s iznajmljenim avionom i odletjela s njim ravno u grad, u bolnicu. Godinu dana prije toga skupila je puno novaca prodajom prostitutki pomorskim kanalima i sad je sve stavila na raspolaganje Meleciu.
- Živa sam zahvaljujući njoj - ispričala mi je Mimi.
- Morala je emigrirati. Da mi mama nije tu, nabavila bih putnicu s ovim novim imenom i otišla živjeti s njom. Gospođa nije emigrirala svojom voljom nego je pobjegla pred sudom, primorana zbog skandala oko dvadeset i pet mrtvih djevojaka, pronađenih na brodu na putu za Curasao.
Slušala sam o tome preko radija kod Riada Halabia prije nekoliko godina i još sam se dobro sjećala tog slučaja, ali nisam mogla ni pomisliti da se radilo o dami s onom velikom guzom, u čijem domu me ostavio Humberto Naranjo. Bila su to mrtva tijela djevojaka iz Dominikanske Republike i sa Trinidada, krišom ukrcanih u hermetički zatvorenu rupu u kojoj je bilo zraka za dvanaest sati. Zbog birokratske zavrzlame ostale su dva dana zatvorene u prostoru za brodski tovar. Prije dolaska, žene su dobivale plaću u dolarima i obećanje za dobar posao. Gospođa je odgovarala za taj dio posla i to je vodila pošteno, ali čim su stizale na odredište, oduzimali su im dokumente i smještali ih u bordele najniže vrste u kojima su ih upletali u mrežu prijetnji i dugova.
Gospođa je zamalo završila u zatvoru, pod optužbom da rukovodi mrežom trgovine droljama, ali moćni prijatelji i tad su joj pomogli, pa je na vrijeme nestala s lažnim dokumentima. Nekoliko godina živjela je od najamnine, nastojeći da ne privlači pozornost, ali njezin stvaralački duh tražio je ispušni ventil, pa je na kraju otvorila posao sa sadomazohističkim pomagalima koji joj je krenuo tako dobro, da su sa sve četiri strane svijeta stizale narudžbe za pojaseve nevinosti za muškarce, za bičeve sa sedam repova, za pseće ogrlice za ljude i za mnoge druge naprave za ponižavanje.
- Uskoro će noć, bit će najbolje da krenemo - rekla je Mimi.
- Gdje stanuješ?
- Zasad u hotelu. Tek sam došla, a dosad mi boravište bijaše Agua Santa, mjestance dosta udaljeno odavde.
- Možeš živjeti kod mene, ja sam sama. - čini mi se da bih morala naći vlastiti put.
- Samoća nikome ne čini dobro. Idemo k meni pa ćemo vidjeti što ti najbolje odgovara kad prođe ova gužva - rekla je Mimi, popravljajući šminku pred džepnim zrcalom, pomalo zbunjena zbog svih promjena tog dana.
Stan je bio u blizini Ulice Republika, odmah do žutih fenjera i crvenih svjetiljaka. Onih dvjesta metara nekoć namijenjenih umjerenim grijesima pretvorilo se u labirint plastike i neona, u sklop hotela, barova, kava-nica i bordela svake vrste. Ondje je bila i Kazališna kavana, najbolji francuski restoran u gradu, Sjemenište i nekoliko stambenih zgrada, jer je u glavnom gradu, kao u cijeloj zemlji, sve bilo naopačke. Gospodske vile dizale se tik do bijednih straćara, i kad god su se novopečeni bogatuni pokušali nastaniti u neku elitnu četvrt, nakon godine dana već su bili okruženi barakama novih siromaha. Ova urbanistička demokracija protezala se i na ostale vidove života u zemlji, pa je zato katkad bilo teško razlikovati ministra od njegova šofera, jer su obojica izgledala kao da pripadaju istom društvenom staležu, odijevali se slično i ophodili se drsko, što se na prvi pogled moglo pobrkati s lošim odgojem, a zapravo se radilo o čvrstom osjećaju vlastitog dostojanstva.
- Sviđa mi se ova zemlja - rekao je jednom Riad Halabi u kuhinji kod učiteljice Ines.
- Bogati i sirotinja, crnci i bijelci, svi su ista klasa, isti narod. Svatko se osjeća gospodarom tla po kojem hoda, nema hijerarhije ni protokola, nitko ne nadmašuje nikoga po rođenju ni po imetku. U nas je sasvim drukčije, ima puno kasta i pravila, čovjek se tamo uvijek rađa i umire na istom mjestu.
- Ne povodite se za prividom, Riade - odvratila mu je učiteljica Ines.
- Ova zemlja je poput kolača od lisnatog tijesta.
- Jest, ali svatko može napredovati ili nazadovati, može biti milijunaš, predsjednik ili prosjak, već prema vlastitom naporu, sreći ili Alahovoj nakani.
- Tko je vidio bogata Indijanca, ili crnca na mjestu generala ili bankara?
Učiteljica je bila u pravu, ali nitko nije htio priznati da je rasa važna u tim pitanjima, jer su se svi hvalili svojom crnoputošću. Useljenici pridošli iz svih kutaka planeta izjednačili se s njima bez predrasuda, pa ni Kinezi nakon nekoliko generacija nisu mogli tvrditi da su čisti Azijati. Samo se stara oligarhija, potekla iz vremena prije Nezavisnosti, razlikovala po tipu i boji puti, ali nikad nisu međusobno govorili o tome, jer bi to bio neoprostiv manjak obzira u društvu koje se naizgled ponosilo miješanom krvlju. Bila je to obećana zemlja unatoč kolonijalizmu, vođama i tiranima u njenoj prošlosti, zemlja slobode, kako je govorio Riad Halabi.
- Ovdje novac, ljepota ili talent otvaraju sva vrata - objasnila mi je Mimi.
- Ja ovo prvo dvoje nemam, ali uvjerena sam da mi je želja za pričanjem priča nebeski dar ... - Zapravo, nisam bila sigurna može li se to praktično primijeniti, dotad mi je služilo samo da životu pridodam malo živosti i pobjegnem u druge svjetove kad mi stvarnost postane nesnošljiva; pričanje priča činilo mi se zastarjelim zbog napretka radija, televizije i filma, mislila sam da je sve što se prenosi radio-valovima ili na filmskom platnu istinito, a moje su priče uvijek bile hrpa laži za koje ni sama nisam znala otkud ih izvlačim.
- Ako ti se to sviđa, ne moraš ništa drugo ni raditi.
- Nitko ne plaća za slušanje priča, Mimi, a ja moram zarađivati za kruh.
- Možda nađeš nekoga tko će ti platiti. Nema žurbe, dok budeš kod mene ništa ti neće nedostajati.
- Ne bih ti htjela biti na teret. Riad Halabi govorio mi je da sloboda počinje ekonomskom neovisnošću.
- Brzo ćeš uvidjeti da ću ja tebi biti teret. Ti trebaš meni puno više nego ja tebi, ja sam jedna jako osamljena žena.
Ostala sam kod nje te noći, pa druge i one poslije, i tako nekoliko godina dok nisam izbila iz glave neostvarivu ljubav prema Riadu Halabiu, prerasla u pravu ženu i naučila držati kormilo vlastitog života, istina, ne baš uvijek na najotmjeniji način, ali ne treba zaboraviti da sam morala broditi po uzburkanim vodama.
Toliko su mi puta rekli da je nesreća roditi se kao žensko, da mi je bilo pomalo teško shvatiti zašto se Melecio toliko trudio da postane baš to. Ja u tome nisam vidjela nikakve prednosti, ali on je to htio i bio je spreman podnijeti bilo kakve muke. Pod nadzorom liječnika specijalizirana za te preobrazbe primao je hormone kojima se i slon može pretvoriti u pticu selicu, dlake je odstranjivao elektro-depilacijom, nabavio je silikonske sise i guzicu i injektirao parafin gdje god mu se činilo da treba. Uspjeh je bio u najmanju ruku zabrinjavajući. Kad se razodjenula, bila je amazonka bujnih grudi i djetinje puti, ali joj je trbuh završavao prilično zakržljalim no još uvijek vidljivim muškim atributima.
- Moram se još jednom operirati. Gospođa je provjerila ta čuda koja stvaraju u Los Angelesu, mogu me pretvoriti u pravu ženu, ali to je još u fazi pokusa i košta čitav imetak - govorila mi je Mimi. Spolni organ bio joj je najnezanimljiviji dio ženskog bića, privlačile su je druge stvari, haljine, mirisi, tkanine, nakit, kozmetički preparati. Uživala je u dodiru čarapa kad bi stavila nogu preko noge, u jedva čujnom šuštanju donjeg rublja, milovanju kose po ramenima. U to vrijeme čeznula je za pratiocem koji bi je pazio i služio, za nekim tko bije branio i bio joj trajno sklon, ali nije imala sreće. Visila je u hermafroditskom limbu. Neki su joj pristupali misleći da je transvestit, ali se ona nije upuštala u te krive veze, osjećala se kao žena i tražila j e muževne tipove; ovi se, pak, nisu usuđivali izlaziti s njom premda ih je privlačila njena ljepota, da ih ne bi proglasili pederima. Bilo je i onih koji su je zavodili i uspijevali, samo da provjere kakva je gola i kako vodi ljubav, bilo im je uzbudljivo grliti to čarobno čudovište.
Kad bi našla kakva ljubavnika, cijela bi se kuća vrtjela oko njega, ona se pretvarala u ropkinju spremnu da mu ugađa najsmionijim kimerama samo da bi joj oprostio nepobitnu činjenicu da nije pravo žensko. U tim prilikama, kad je priginjala šiju i pretvarala se u oličenje pokornosti, ja sam je pokušavala braniti od njezina vlastitog ludila, raspravljala sam s njom, preduhitrivala tu opasnu strast.
- Ljubomorna si, pusti me na miru - srdila se Mimi.
Izabranik je gotovo uvijek odgovarao tipu uhranjena svodnika -zavodnika, koji ju je nekoliko tjedana iskorištavao, razarao kućni sklad, ostavljao tragove prisutnosti u zraku i stvarao takav nered da sam često bila veoma ljuta i prijetila da ću se odseliti. Najzdraviji Mimin dio ipak se na koncu uvijek bunio, uspijevao se nametnuti i izbaciti žrebca. Prekidi su ponekad bili siloviti, a ponekad se on, utaživši radoznalost, umarao i odlazio, i tad bi ona lijegala u postelju, bolesna od jada.
Zatim smo neko vrijeme živjele kao i prije, sve dok se ona ne bi ponovno zaljubila. Ja sam se brinula za njene hormone, tablete za spavanje i vitamine, a ona za moje obrazovanje, satove engleskog, auto-školu, knjige; skupljala je priče na ulici i donosila mi ih na dar. Patnje, poniženja, strah i bolesti ostavili su na njoj dubok biljeg i razbili iluzije o svijetu zrcala u kojem je htjela živjeti. Nije više bila bezazlena, premda je hinila da jest jer je to bio dio njenih zavodničkih vještina; pa ipak, ni bol ni nasilje nisu uspjeli razoriti njezinu najskrovitiju bit.
Mislim da ni ja baš nisam bila najsretnija u ljubavima, premda je oko mene bilo muškaraca. Od vremena do vremena popuštala bih ponekoj ljubavnoj strasti koja bi mi doprla do srži. Tada nisam čekala da on napravi prvi korak, preuzimala sam vodstvo, nastojeći u svakom zagrljaju ponoviti sreću koju sam dijelila s Riadom Ha-labijem, ali to nije davalo rezultata. Nekoliko ih je pobjeglo, možda malo uplašeno mojom smionošću, a poslije su me ponižavali u razgovorima s prijateljima. Osjećala sam se slobodnom, bila sam uvjerena da ne mogu ostati u drugom stanju.
- Moraš ići k liječniku - navaljivala je Mimi.
- Ne brini, ja sam zdrava. Sve će se popraviti kad prestanem sanjati Zulemu.
Mimi je skupljala porculanske kutije, plišane životinjice, lutke i jastučiće koje je sama vezla u trenucima dokolice. Kuhinja joj nalikovala na izlog s kućanskim aparatima, a rabila ih je sve, jer je rado kuhala, premda je bila vegetarijanka, i jela kao zec. Meso je držala za smrtonosni otrov, to je bila jedna od bezbrojnih Maharishievih uputa, njegova je slika dominirala u primaćoj sobi, a njegova filozofija u njezinu životu. Bio je to nasmiješen djedica vodenastih očiju, mudrac koji je putem matematike doživio božje prosvjetljenje. Vlastita računica pokazala mu je da svijetom a pogotovo svim stvorovima na njemu vlada zakon brojeva, počelo kozmogonijskih spoznaja od Pitagore do naših dana. On je prvi stavio znanost o brojevima u službu futurologije.
Jednom prilikom vlada ga je pozvala da je posavjetuje u državničkim poslovima, i Mimi ije bila u gomili koja ga je dočekala na aerodromu. Uspjela mu je dodirnuti rub tunike prije nego je nestao u službenoj limuzini.
- I čovjek i žena, jer u ovom slučaju nema razlike, jesu modeli svijeta u umanjenom mjerilu, pa je zato sve što se zbiva na zvjezdanoj razini popraćeno pojavama na razini ljudskog stvora, i svaka je osoba iskusila vezu s određenim planetarnim sustavom u skladu s temeljnim obličjem za koje je vezana otkad je počela disati, razumiješ li? - ispalila je Mimi u jednom dahu, ne uzimajući zraka.
- Savršeno - uvjerila sam je, i od tog trenutka nemamo poteškoća, jer kad nas sve ostalo izda, mi se sporazumijevamo na jeziku zvijezda.
Kćeri Ruperta i Burgel ostale su u drugom stanju u isto doba, istodobno su proživljavale tegobe svojstvene tom stanju, udebljale se kao renesansne nimfe i rodile svoje prvijence u razmaku od nekoliko dana. Baka i djed odahnuli su iz dna duše jer na dječici nije bilo vidljivih znakova degeneracije, i proslavili su taj događaj raskošnim dvostrukim krstitkama na koje su potrošili dobar dio ušteđevine. Majke nisu mogle pripisati Rolfu Carleu očinstvo svoje djece, što su možda potajice željele, jer je novorođenčad mirisala po vosku i zato što već više od godine dana nisu uživale u poskakivanju u postelji s njim, ne zato što ne bi htjele, nego zato što je ispalo da su im muževi podozriviji nego što su zamišljale pa im nisu davali prilike da se nađu nasamo s njim.