Eva Luna (37 page)

U četvrtak su Aravenu pozvali u Predsjedništvo, gdje mu je oštro preporučeno da nadzire svoje reportere želi li zadržati to mjesto.

- Nije li taj Carle stranac?

- Nije, Ekscelencijo, ima naše državljanstvo, evo njegovih dokumenata.

- Aha, opomenite ga u svakom slučaju da se ne miješa u pitanja unutrašnje sigurnosti, jer bi mogao zažaliti.

Direktor je pozvao svog štićenika u ured, pet minuta razgovarao s njim nasamo, a posljedak bijaše da se Rolf istog dana vratio u Koloniju, s točnim uputama da ostane ondje sve dok se ne smiri gunđanje oko njegova imena. Ušao je u prostranu drvenu primaću sobu, turista još nije bilo, i pozdravio glasno, kao što je uvijek činio, ali nije dao ujni da mu stavi u usta prvu porciju kolača, niti psima da ga obližu od glave do pete. Odmah je potražio mene, jer ga je već nekoliko tjedana u snu mučio duh u žutoj podsuknji, iskušavao ga, izmicao mu, kinjio ga, a zatim uzdizao do vrhunca časak prije zore, kad ga je konačno uspijevao uhvatiti nakon dugih sati žestoka proganjanja, da bi ga opet bacio u ogorčenje kad se probudio sam, znojan, dozivajući ga k sebi. Bilo je vrijeme da se tim smiješnim mukama dade pravo ime.

Zatekao me kako sjedim pod eukaliptusom i naoko pišem za seriju, a zapravo jednim okom škiljim prema njemu. Sjela sam tako da mi povjetarac miče nabore na haljini a popodnevno sunce da mi dade izgled spokoja, sasvim različit od izgleda proždrljive ženke koja ga je noćima mučila. Osjetila sam da me nekoliko časaka gledao izdaleka. Pretpostavljam da je konačno zaključio da je dosta okolišanja i pripremio se da mi iznese svoje poglede na najjasniji mogući način, u okvira načela uljudnosti kojima je bio navikao. Približio se velikim koracima i počeo me ljubiti baš kao što se događa u romantičnim romanima, baš kao što sam se ja već stoljećima nadala da će napraviti, baš kao što sam netom prije opisala susret glavnih likova u »Boleru«. Iskoristila sam njegovu blizinu da ga neprimjetno onjušim, i tako sam prepoznala miris svog partnera. Tad sam shvatila zašto sam od prvog trenutka imala osjećaj da sam ga već prije poznavala. Na koncu konca, sve se svodilo na elementarnu činjenicu: našla sam svog muškarca, pošto sam ga toliko i posvud tražila. čini se da je i on imao isti dojam, a možda je došao i do slična zaključka, premda je, s obzirom na svoju racionalnu narav, bio suzdržljiv. Milovali smo se i šaputali one riječi koje se samo novi ljubavnici usuđuju izgovarati jer su još uvijek imuni na predrasude spram kiča.

Pošto smo se izljubili pod eukaliptusom, zašlo je sunce, počeo je padati mrak, a temperatura je odjednom pala, kao i uvijek noću u ovim brdima. Tad smo lebdeći krenuli da objavimo vijest o početku ljubavi. Rupert je odmah otišao javiti sestrama, a zatim u podrum po nekoliko boca starog vina, dok je Burgel, ganuta toliko da je zamalo propjevala na materinjem jeziku, počela rezuckati i začinjati sastojke svoga slavnog afrodizijaka, a u dvorištu se psi, koji su prvi osjetili zračenje naših vibracija, natezali do besvijesti. Postavili su stol za veličanstvenu gozbu, s najboljim posuđem u kući, dok su proizvođači svijeća, konačno spokojni, nazdravljali sreći nekadašnjeg suparnika, a rođakinje se došaptavale i smijale dok su spužvom trljale perine i stavljale svježe cvijeće u najbolju gostinjsku sobu, istu onu u kojoj su se prije puno godina iskušavale u prvim lekcijama iz sladostrasti.

Kad je večera završila, Rolf i ja smo se povukli u prostoriju koja nam je bila namijenjena. Ušli smo u prostranu sobu s kaminom u kojem je gorjela glogovina i s visokom posteljom, prekrivenom najprozračnijom perinom na svijetu i gazom protiv komaraca koja je visjela sa stropa, bijela poput nevjestina vela. Te smo se noći, i svih idućih, ritali tako živahno da je drvo u cijeloj kući poprimilo blještav, zlaćan sjaj. Nakon toga ljubili smo se naprosto još neko razumno vrijeme, dok se ljubav nije istrošila i raspala na vlakna.

 A možda i nije bilo tako. Možda smo imali sreću da smo nabasali na izvanrednu ljubav, pa nije bilo potrebe da je izmišljam, nego samo da je odjenem u svečano ruho, da mi ostane u sjećanju, u skladu s načelom da je stvarnost moguće konstruirati razmjerno vlastitim potrebama. Nešto sam i preuveličala, primjerice, da je naš medeni mjesec bio prekomjeran, da je promijenio duh tog sela iz operete i red prirode, da su uličice uznemireno uzdisale, da su golubovi savijali gnijezda u satovima s kukavicom, da su za jednu noć procvali bajami na groblju, a kuje se ujaka Ruperta počele pariti u nevrijeme.

Napisala sam da se u toku tih blaženih tjedana vrijeme rastegnulo, uvilo samo u sebe, izvrnulo kao čarobnjakov rubac i uspjelo da se Rolf Carle - satrvši u prah ozbiljnost, tašt do neba - uroti protiv vlastitih mora i ponovno zapjeva pjesme iz dječačkog doba, da ja otplešem trbušni ples koji sam naučila u kuhinji kod Riada Halabia i da kroz smijeh i gutljaje vina ispričam mnoge priče, a poneku i sa sretnim završetkom. 

Isabel Allende rodila se 1942. u Peruu, a odrasla je u Čileu. Nakon pada vlade Salvadora Allendea napustila je domovinu. Autorica je romana Kuća duhova, Eva Luna, O ljubavi i sjeni, Beskonačni plan, Kći sreće, Portret u sepiji, romana za mlade Grad zvijeri, zbirke pripovijedaka Priče Eve Luna, te memoara Paula, Afrodita i Moja izmišljena zemlja. Isabel Allende živi u Kaliforniji i ubraja se među najčitanije pisce u Latinskoj Americi, SAD-u i Europi.