Eva Luna (31 page)

- Samo piši, Eva, baš me zanima gdje će završiti taj niz gluparija - rekao mi je na rastanku.

Nakon tri kišna dana počele su poplave, a petog dana vlada je proglasila izvanredno stanje. Katastrofe uzrokovane nevremenom bile su uobičajene, nitko nije ni pomišljao na to da iz predostrožnosti očisti kanale ili odčepi odvodne cijevi, ali ovaj put nevrijeme je premašilo maštu. Voda je povukla kućerke s brežuljaka, izlila se rijeka koja prolazi kroz grad, voda je ulazila u kuće, odnosila automobile, drveće i pol sportskog stadiona. Snimatelji Državne televizije snimali su iz gumenih čamaca poplavljene kako na krovovima strpljivo čekaju da ih spase vojnim helikopterima. Mnogi su pjevali unatoč gladi i izbezumljenosti, jer im se činilo da je glupo otežavati stanje žalopojkama.

Kiša je prestala tjedan dana kasnije istom empirijskom metodom kojom se nekoliko godina ranije uzela boriti protiv suše. Biskup je izvukao Nazarenca u procesiju, i svi su išli iza njega moleći i čineći pokoru pod kišobranima, uz poruge službenika Meteorološkog zavoda, koji su bili u vezi s kolegama u Miamiu pa su uvjereno tvrdili da će po količini oblaka i mjerenjima balonskom sondom pljusak trajati još devet dana. Unatoč tome, oblaci su se razišli tri sata pošto se Nazarenac vratio na oltar u katedralu, mokar kao čep unatoč baldahinu kojim su ga pokušali zaštititi. Vlasulja mu je izblijedjela, po licu mu potekla tamna tekućina, a oni najpobožniji pali na koljena, uvjereni da iz njega teče krv. To je pridonijelo ugledu katoličanstva i donijelo mir nekim duhovima što su se uznemirili zbog ideološke arogancije marksista i dolaska prvih mormonskih grupa sastavljenih od prostodušnih i poduzetnih mladića u košuljama kratkih rukava koji su ulazili u kuće i preobraćali nepripravne obitelji.

Kad je kiša stala i kad su izračunani gubici da bi se moglo popraviti oštećeno i ponovno organizirati život u gradu, doplutao je u blizinu Trga Oca Domovine lijes skromna izgleda, ali u savršenu stanju. Plutao je navodi od skupine kućeraka na zapadnom brdu, pa kroz nekoliko ulica pretvorenih u rijeke, sve dok se nije zaustavio neoštećen u samom središtu grada. Otvorivši ga, našli su u njemu neku staricu kako mirno spava. Ja sam je vidjela na vijestima u devet sati, nazvala taj program da provjerim sve pojedinosti i otišla sa Mimi do skloništa što ih je vojska improvizirala da bi smjestila poplavljene. Stigle smo do velikih šatora pod kojima su se cijele obitelji gurale i čekale bolje vrijeme. Mnogi su bili izgubili čak i osobne isprave, ali pod šatorima nije vladala tuga, udes im je bio dobra izlika da se odmore i prilika da sklope nova prijateljstva, a sutra će pokušati da nađu rješenje za ovo loše stanje, danas je beskorisno plakati za sve ono što je voda odnijela. Tamo smo zatekle Elviru, mršavu i smionu u noćnoj košulji, kako sjedi na nekakvu madracu i priča ljudima koji su je okruživali kako se u toj čudnoj arki spasila od potopa. Tako sam ponovno našla baku.

Prepoznala sam je čim sam je ugledala na ekranu, unatoč bijeloj kosi i izboranom reljefu u koji joj se pretvorilo lice, jer duge godine nisu naškodile njenu duhu, u dnu duše bila je ista ona s kojom sam razmjenjivala priče za pržene banane i pravo da se igram mrtvaca u mrtvačkom sanduku. Progurala sam se, nadvila se nad nju i privila je, sva u žurbi radi dugih godina razdvojenosti. Zato je ona mene poljubila bez prenemaganja, kao da u njenoj duši nije proteklo toliko vremena, kao da smo se vidjele jučer i kao da sve promjene u mom izgledu nisu nego tlapnja njezinih umornih očiju.

- Zamisli samo, ptičice, koliko sam se samo naspavala u ovome mrtvačkom sanduku da me smrt ne bi iznenadila, a na kraju me prevario život. Nikad više neću leći u lijes, čak ni kad dođe moj red da odem Bogu na račune. Hoću da me zakopaju uspravno, kao drvo.

Odvele smo je kući. Za vrijeme vožnje taksijem Elvira je motrila Mimi, nikad prije nije nešto takvo vidjela, pa je zaključila da je nalik na veliku lutku. Kasnije ju je znalački, kao kuharica, opipala sa svih strana i primijetila da joj je koža mekša i bjelja od luka, grudi tvrde kao još nezreo grapefruit, da miriše na tortu od badema i mirodije iz švicarske slastičarnice, zatim je stavila naočari da je bolje promotri, i tako se čvrsto uvjerila da ova nije stvorenje s ovoga svijeta. To je anđeo nebeski, zaključila je.

I Mimi je zavoljela nju od prvog trenutka, jer osim Mime, koja je nikad nije iznevjerila, i mene, nije imala vlastite obitelji, jer su joj svi rođaci okrenuli leđa vidjevši je u ženskom tijelu. I njoj je trebala baka. Elvira je prihvatila naše gostoprimstvo jer smo joj ga uporno nudile, a osim toga, kiša joj bijaše odnijela sve imanje osim mrtvačkog sanduka protiv kojeg Mimi nije imala ništa premda nije bio u skladu s unutarnjim uređenjem stana. Ali Elvira ga više nije htjela. Lijes joj je jednom spasio život i nije htjela ponovo ulaziti u istu pogibelj.

Nekoliko dana kasnije Rolf Carle vratio se iz Praga i nazvao me. Došao je po mene u džipu rasklimanom od silnog tandrkanja, uputili smo se prema obali i prije podneva stigli do plaže na kojoj je voda bila prozirna a pijesak rumenkast, sasvim drukčije od uzburkanih valova po kojima sam tako često brodila u blagovaonici kod usidjelice i njezina brata, starog momka. Praćakali smo se po vodi i odmarali se na suncu sve dok nismo ogladnjeli, tad smo se odjenuli i krenuli u potragu za kakvom gostionicom i prženom ribom. Poslije podne smo promatrali obalu, pili bijelo vino i prepričavali svoje živote. Pričala sam mu o svome djetinjstvu, o služenju po tuđim kućama, o Elviri spašenoj iz vode, o Riadu Halabiu i o drugim stvarima, ali sam preskočila Huberta Naranja, koga nikad nisam ni spominjala zbog krutih načela ile-gale.

Rolf Carle pak pričao mi je o gladi za vrijeme rata, o nestanku brata Jochena, o ocu obješenu u šumi, o zarobljeničkom logoru.

- Čudno, nikad nisam te stvari pretakao u riječi.

- Zašto?

- Ne znam, čini mi se da su to tajne. To je najtamniji dio moje prošlosti rekao je, a zatim dugo šutio, pogleda upita u more, i drukčijeg izraza u sivim očima.

- Što je bilo s Katharinom?

- Skončala je tužno, sama, u bolnici.

- U redu, umrla je, ali ne tako kako ti kažeš. Zamislimo za nju dobar kraj. Bila je nedjelja, prvi sunčan dan toga godišnjeg doba. Katharina se probudila jako dobre volje, i bolničarka ju je posjela na terasu, u platneni naslonjač, i umotala joj noge gunjem. Tvoja se sestra zagledala u ptice koje su počinjale praviti gnijezda pod strehom i u pupove na granama drveća. Bila je pokrivena i sigurna, kao kad bi zadrijemala u tvom naručju pod kuhinjskim stolom, zapravo, tog je trenutka sanjarila o tebi. Nije imala pamćenja, ali je nagonski pamtila osjećaj topline koji si joj ti davao, i kad god se osjećala zadovoljnom, mrmljala je tvoje ime. I baš je radosno spominjala tvoje ime kad joj se duh odvojio od tijela a da nije ni primijetila. Malo zatim došla je u posjet tvoja majka, kao svake nedjelje, i zatekla je nepomičnu, nasmiješenu, i zatvorila joj oči, poljubila je u čelo, kupila joj lijes kao za mladenku i polegla je u nj, preko bijelog pokrova.

- A moja majka, imaš li i za nju sretno rješenje? -upitao je tronut Rolf Carle.

- Imam. Vratila se kući s groblja i vidjela da su susjedi stavili cvijeće u vrčeve, da se ne bi osjećala usamljeno. Ponedjeljkom se mijesio kruh, i ona je skinula haljinu za izlaske, privezala pregaču i počela pripremati stol. Bila je mirna, jer su sva njena djeca bila dobro, Jochen je imao dobru ženu i obitelj negdje u svijetu, Rolf je živio u Americi, a i Katharina je sad napokon bila oslobođena fizičkih spona i mogla je letjeti do mile volje.

- Što misliš zašto, moja majka nikad nije htjela doći da živi ovdje sa mnom?

- Ne znam... možda ne želi otići iz svoje zemlje.

- Stara je i sama, bilo bi joj puno bolje u Koloniji sa ujakom i ujnom.

- Nije svatko za emigraciju, Rolfe. Ona je mirna kad može obrađivati svoj vrt i njegovati svoje uspomene. 

Strka zbog poplave tjedan je dana bila tolika da u novinama nije ni bilo drugih vijesti, i da nije bilo Rolfa Carlea, nitko ne bi ni saznao za pokolj u Centru za vojne operacije, utopio bi se u mutnim vodama potopa i spletkama oko vlasti. Pobunila se grupa političkih zatvorenika, i, preotevši oružje čuvarima, zaposjela jedan dio paviljona. Komandant, poduzetan čovjek neustrašiva duha, nije čekao na naredbe, nego je naprosto naredio da ih smožde, i njegove su riječi shvaćene doslovno. Napali su ih ratnim naoružanjem, ubili neodrediv broj ljudi, a nisu ostali ni ranjenici, jer su preživjele skupili u jedno od zatvorenih dvorišta i bespoštedno ih dokrajčili. Kad su se otrijeznili od krvave pijanke i prebrojili trupla, postalo im je jasno da će javnosti teško objasniti svoje nedjelo, a da ni novinare neće uspjeti zavarati pričom da su posrijedi neosnovane glasine. Praskanje iz teške artiljerije ubijalo je i ptice u letu pa su padale mrtve s neba nekoliko kilometara uokrug, što je bilo nemoguće opravdati, jer nitko više nije spremno vjerovao u Nazarenečva čudesa. Dodatni povod za sumnju bio je nesmiljeni smrad koji je izvirao iz zajedničkih grobnica i zasićivao uzduh.

Prva poduzeta mjera bila je da se zabrani pristup svim znatiželjnicima i da se to područje prekrije plastom pustoši i tišine. Vlasti nije preostalo drugo nego da podrži komandantovu odluku. Napadaj na snage reda dovodi u opasnost demokraciju, mrsio je bijesno Predsjednik u osami svog kabineta. Zatim su sklepali objašnjenje da su se prevratnici poubijali među sobom, i toliko su puta ponovili tu izmišljotinu da su na kraju i sami povjerovali u nju. Ali Rolf Carle previše je znao o tim stvarima da bi prihvatio službenu verziju, i otišao je onamo kamo se drugi nisu usuđivali prići, ne čekajući da ga Aravena ovlasti. Jedan dio istine saznao je od prijatelja u planini, a ostatak je provjerio kod istih onih čuvara koji su poubijali zatvorenike i koji su progovarali nakon nekoliko piva jer nisu mogli podnijeti pritisak savjesti.

Tri dana kasnije, kad je vonj mrtvaca počeo nestajati i kad su pomeli zadnje sagnjile ptice, Rolf Carle imao je nepobitne dokaze o svemu što se dogodilo, i bio je spreman na borbu protiv cenzure, ali ga je Aravena upozorio da se ne zanosi, da na televiziju neće pustiti ni riječi o tome. Prvi se put posvađao s učiteljem, nazvao ga kukavicom i suučesnikom, ali ovaj nije pokleknuo. Rolf je govorio s nekolicinom poslanika opozicije i pokazao im svoje filmove i fotografije, neka vide metode što ih vlada koristi u borbi protiv gerile, i neljudske uvjete u kojima žive uhićenici. Materijal je pokazan u Kongresu, odakle su skupštinari razglasili o pokolju te zatražili da se grobnice otvore i da se odgovorni izvedu pred sud. Dok je Predsjednik uvjeravao zemlju da je spreman provesti istragu do kraja, sve ako se zbog toga morao odreći položaja, brigada regruta na brzinu je gradila asfaltno sportsko igralište i sadila dvostruki drvored da prekrije rake, dokumenti su se zagubili u provalijama sudske administracije, a direktori svih javnih glasila pozvani su u Ministarstvo unutrašnjih poslova, gdje su ih upozorili na posljedice klevetanja oružanih snaga. Rolf Carle i dalje se uporno trudio i konačno pobijedio Araveninu smotrenost i okolišanje poslanika, koji su ipak prihvatili nekakvu mlaku opomenu komandantu i odredbu koja je naređivala da se s političkim osuđenicima ima postupati u skladu s Ustavom, da suđenja moraju biti javna i da se kazne izdržavaju u zatvorima, a ne u specijalnim centrima u koje nema pristupa nikakva civilna vlast. Sva korist od toga bila je da je devet gerilaca zatvorenih u tvrđavi El Tucan prebačeno u kaznionicu Santa Maria, što je njima bilo svejedno, ali je slučaj time okončan, a širenje skandala je spriječeno, i utopljeno u kolektivnu ravnodušnost.

Toga istog tjedna Elvira je objavila da se netko pojavljuje u dvorištu, ali da se ne obaziremo na to. Mimi je bila zaljubljena pa je sve slušala napola, prezauzeta neobuzdanim strastima mog scenarija. Pisaći stroj štropotao je cio dan, ne ostavljajući mi daha za obavljanje dnevnih poslova.

- Ovom kućom luta grešna duša, ptičice - navaljivala je Elvira.

-Gdje je?

- Pojavljuje se iza stražnjeg zida. To je duh nekog muškarca, bilo bi dobro da se osiguramo. Sutra kupujem tekućinu protiv duša.

- Hoće li on to popiti?

- Ne, dijete, što ti pada na pamet, njome ću oprati kuću, proći po zidovima, podovima, posvuda.

- To je puno posla, zar je ne prodaju u raspršivaču?

- Ma ne, dijete moje, te moderne stvari ne pomažu s dušama pokojnika.

- Ja ništa nisam vidjela, bako...

- Ja jesam, odjeven je kao ljudski stvor, i tamnoput je kao sveti Martin Porres, ali nije čovjek, kad ga uspijem razaznati, koža mi se naježi, ptičice. Mora biti neki zalutali svat što tek traži put, možda nije načisto mrtav.

- Može biti, bako. Ali nije bila posrijedi lutajuća ektoplazma, što se pokazalo toga istog dana kad je Crni pozvonio na vrata, a Elvira se tako preplašila vidjevši ga da je sjela na pod. Slao ga je Komandant Rogelio, on se vrzmao po ulici tražeći me, a nije se usuđivao pitati da ne svrati pozornost na sebe.

- Sjećaš li se ti mene? Upoznali smo se u Gospođina vremena, ja sam radio na kuglani u Ulici Republike. Kad sam te prvi put vidio, bila si još šmrkavica tako se predstavio. Uznemirena, jer Naranjo nikad nije radio preko posrednika, a i vremena su bila takva da se nikome nije moglo vjerovati, krenula sam za njim do benzinske stanice u predgrađu. Komandant Rogelio čekao me skriven u skladištu guma.

Trebalo mi je nekoliko trenutaka da se priviknem na tamu i otkrijem čovjeka koga sam tako voljela a koji mi je sad bio kao stranac. Nismo se vidjeli nekoliko tjedana pa nije bilo prilike da mu ispričam o promjenama što su se zbile u mom životu. Kad smo se izljubili tamo među bačvama za gorivo i limenkama rabljenog ulja, Huberto je zatražio od mene nacrt tvornice, jer je namjeravao ukrasti uniforme da bi nekoliko svojih ljudi preodjenuo u oficire. Odlučio je prodrijeti u kaznionicu Santa Maria, izbaviti svoje drugove, a usput zadati smrtni udarac vladi i svojski poniziti vojsku. Planovi su mu se pobrkali kad sam izjavila da ne mogu surađivati jer sam napustila posao i ne mogu ući u zgradu. Još mi je palo na pamet da mu ispričam o večeri u restoranu s pukovnikom Tolomeom Rodriguezom. Primijetila sam da se razbjesnio jer mi je počeo postavljati pitanja vrlo ljubazno, uz podrugljiv smiješak koji sam dobro poznavala. Utanačili smo sastanak u nedjelju u Zoološkom vrtu.