Eva Luna (24 page)

- Jao meni, dijete, uzdahnuo je Riad Halabi, i ja osjetih kako mi njegov mlačni dah klizi vratom, kako mi šeta ispod bluze.

Koža mi se naježila od zadovoljstva i ukrutila mi grudi. Shvatila sam da nikad nisam bila tako blizu nekome i da me već stoljećima nitko nije pomilovao. Uhvatila sam mu lice rukama, polako se približila i dala mu dugačak cjelov, privikavajući se na čudan oblik tih usta, dok mi je okrutna vrućina palila kosti i potresala utrobu. On se za trenutak možda borio protiv vlastite želje, ali se odmah opustio i počeo slijediti moju igru, istražujući i on mene, sve dok napetost nije postala nesnosna, pa smo se odvojili da dođemo do zraka.

- Nitko me nikad nije poljubio u usta - promrmljao je.

- Ni mene.

I povedoh ga za ruku prema spavaćoj sobi.

- Stani, dijete, ne bih ti htio napraviti nažao...

- Otkad je Zulema umrla nisam imala menstruaciju. To je od straha, kaže učiteljica... ona misli da zato neću moći imati djece - zacrvenjen se.

Ostali smo skupa cijelu noć. Riad Halabi cijelog je života izmišljao načine približavanja s rupčićem na licu. Bio je ljubazan i tankoćutan, željan da ugodi i da bude prihvaćen, zato je i istražio sve moguće načine vođenja ljubavi bez dodira ustima. Pretvorio je ruke i ostatak svoga teškog tijela u osjetljiv instrument, kadar ugađati raspoloženoj ženi sve dok ne doživi vrhunac sreće. Taj je susret oboma bio tako presudan da je mogao prerasti u svečani obred, ali je ipak ispao veseo i ugodan. Ušli smo u vlastiti prostor u kojemu nije bilo prirodnog vremena i tih smo sati proživjeli potpunu intimnost, ne misleći ni na što osim na nas same, zaigrane i poročne prijatelje koji se međusobno nude i daju.

Riad Halabi bijaše mudar i nježan, i te mi je noći pružio takav užitak, da s mnogim muškarcima u mnogim kasnijim noćima nisam osjetila takvu puninu. Bila sam zahvalna vlastitoj senzualnosti jer mi je bila velikodušna, upoznala sam vlastito tijelo, shvatila da sam rođena za ta zadovoljstva i više ne mogu ni zamisliti život bez Riada Halabia.

- Pusti me da ostanem s tobom - molila sam ga u zoru.

- Prestar sam ja za tebe, dijete. Kad ti dođeš do tridesete, ja ću biti olinjali starac.

- Meni to ne smeta. Iskoristit ćemo sve vrijeme koje budemo skupa.

- Zli jezici nikad nas neće ostaviti na miru. Ja sam već prošao život, a ti ga još nisi ni započela. Moraš otići iz ovog sela, promijeniti ime, obrazovati se, zaboraviti sve što se dogodilo. Ja ću ti uvijek pomagati, ti si meni više od kćeri...

- Ne idem, hoću da ostanem s tobom. Ne obaziri se na to što ljudi govore.

- Moraš me poslušati, ja znam što govorim. Zar ne vidiš da više znam o svijetu od tebe? Mučit će nas dok ne poludimo, ne možemo živjeti izvan svijeta, to ne bi bilo pravedno prema tebi, ti si još dijete.

 Nakon duže stanke dodao je:

- Već danima hoću da te nešto upitam. Znaš li gdje je Zulema sakrila nakit?

- Znam.

- Dobro, ne moraš mi reći. Sad je tvoj, ali ostavi ga tamo gdje jest, jer ti još uvijek ne treba. Dat ću ti novaca da možeš živjeti u gradu, da ideš u školu i stekneš zvanje, tako da ne moraš ovisiti ni o kome, čak ni o meni. Sve ćeš imati, dijete moje. Zulemin te nakit čeka, to će ti biti miraz kad se udaš.

- Ja se neću udati ni za koga osim za tebe, ne izbacuj me, molim te.

- Ja to radim zato što te puno volim, Eva, ti to još ne možeš shvatiti.

- Nikad neću shvatiti! Nikad!

- Pst, nemojmo sada o tome, dođi, ostalo nam je još nekoliko sati.

Ujutro smo skupa odpješačili do trga. Riad Halabi nosio je kovčeg pun nove odjeće koju mi je spremio, a ja sam koračala šutke, uzdignute glave i prkosna pogleda, da nitko ne primijeti da jedva susprežem plač. Bio je to dan kao i svaki drugi, djeca su se u to doba igrala na ulici a babe izvlačile stolce na pločnik, gdje su sjedile s lavorom na krilu i zrnale kukuruz. Selo nas je neumoljivo slijedilo pogledom sve do autobusne postaje. Nitko mi nije mahnuo rukom za rastanak, niti poručnik, koji je baš tada morao proći onuda u jeepu, okrenuo je glavu kao da ništa ne vidi, držeći se time svog dijela dogovora.

- Neću ići - preklinjala sam ga zadnji put.

- Ne otežavaj, Eva.

- Hoćeš li dolaziti u grad da me vidiš? Obećaj mi da ćeš uskoro doći i da ćemo opet voditi ljubav.

- Život je dug, dijete moje, pun je iznenađenja, svašta se može dogoditi.

- Poljubi me.

- Ne mogu, gledaju nas. Uđi u autobus i ne izlazi do grada. Tamo sjedni na taksi i neka te odveze na adresu koju sam ti zapisao, to je pansion za djevojke, učiteljica Ines telefonom je govorila s direktoricom, tamo ćeš biti na sigurnom.

Gledala sam ga kroz prozor kako stoji s rupčićem na ustima. Provezla sam se istim putem kojim me Riad Halabi usnulu dovezao prije puno godina. Pred očima mi se nizali začuđujući krajobrazi, ali ja ih nisam vidjela jer mi je pogled bio uprt unutra, još uvijek zaslijepljen otkrićem ljubavi. Tog trenutka spoznala sam da ću do kraja života moći prizivati taj osjećaj zahvalnosti čim pomislim na Riada Halabia, a tako je zaista i bilo.

Ipak, za vrijeme putovanja pokušala sam se otresti te mlitave prepuštenosti osjećajima i skupiti hladnokrvnosti koja mi je trebala da ispitam vlastitu prošlost i vlastite mogućnosti. Do tada sam živjela pod tuđom komandom, gladna nježnosti, bez ikakve druge perspektive osim sutrašnjice slične današnjici, i bez ikakva imetka osim vlastitih priča. Trebalo je neprestano bodriti maštu da bih nadomjestila sve ono što mi je nedostajalo. Čak je i majka bila samo nestalna sjena koju sam svakodnevno morala citati da je ne bih izgubila u labirintima sjećanja. Ponavljala sam svaku riječ izgovorenu prošle noći i shvatila da je ljubavnički odnos s čovjekom koga sam pet godina voljela kao oca, nepovredljiv naum. Pogledala sam vlastite ruke, otvrdle od kućanskih poslova, pogladila lice pipajući oblik lubanje, uronila prste u kosu i s uzdahom rekla: dosta. Ponovila sam naglas: dosta, dosta, dosta. Zatim sam iz lisnice izvadila papir s imenom pansiona za djevojke, zgužvala ga i bacila kroz prozor.

Baš kad sam stigla, u gradu je vladao metež. Izišavši iz autobusa s kovčegom u ruci, osvrnuh se oko sebe i primijetili da se zbiva nešto uzbudljivo, policija je trčala uza same kućne zidove i između parkiranih automobila, a u blizini se čuli pucnji. Na vozačev upit zaurlali su da brzo iziđemo, jer netko puca iz zgrade na uglu. Putnici su pokupili prtljagu i brzo se razišli u različitim pravcima. Ja sam smeteno išla za njima, nisam znala kamo bih pošla, nisam se uopće sjećala grada. Izišavši izvan kolodvora primijetila sam da nešto lebdi u zraku, sve je zračilo napetošću, ljudi su zatvarali vrata i prozore, trgovci spuštali metalna vrata na trgovinama, ulice se počele prazniti. Htjedoh pozvati taksi da se maknem odatle što prije, ali se nijedan nije zaustavio, a kako nije bilo ni dragih vozila, nije mi preostalo drugo nego da nastavim pješice, u novim cipelama koje su me tiskale.

Začuh grmljavinu i, pogledavši u nebo, vidjeh helikopter kako kruži poput izgubljene muhe zunzare. Nekoliko ljudi žurno je prošlo kraj mene pa sam pokušala saznati što se događa, ali nitko nije pravo znao; državni udar, bilo je sve što sam uspjela načuti. Tada nisam znala što znače te riječi, ali sam nagonski nastavila hodati bez određena cilja, osjećajući svaki čas sve veću težinu kovčega.

Pol sata kasnije prošla sam ispred hotela, naizgled skromna, i ušla, računajući kako ću imati novaca da ondje provedem neko vrijeme. Slijedećeg dana počela sam tražiti posao. Svakog jutra izlazila sam puna nade, a poslije podne sam se vraćala iscrpljena. Pošto bih pročitala novinske oglase, javljala sam se na sva mjesta gdje se tražilo osoblje, ali nakon nekoliko dana shvatila sam da, ako nisam spremna plesati gola ili posluživati goste u gostionici, mogu biti jedino služavka, a toga mi je bilo dosta. Nekoliko sam puta, u trenucima očaja, zamalo digla telefonsku slušalicu i nazvala Riada Halabia, ali sam se suzdržala. Na kraju je vlasnik hotela, koji je uvijek sjedio u portirnici i gledao me kako izlazim i ulazim, pogodio moje muke i ponudio mi pomoć. Objasnio mi je da je bez preporuke teško naći posao, osobito u tim danima velikih političkih nemira, i dao mi posjetnicu za neku svoju prijateljicu.

 Stigavši do te adrese, shvatila sam da sam u blizini Ulice Republika, i prvo što mi je palo na pamet bilo je da pobjegnem, ali sam promislila i zaključila da ništa neću izgubiti ako se raspitam. Međutim, nisam uspjela pronaći kuću jer me povukla strka na ulici. Nekoliko mladića protrčalo je kraj mene i povuklo me za sobom do malog trga ispred crkve koja je pripadala Sjemeništu. Studenti su mahali rakama, izvikivali lozinke, a ja usred svega toga nisam shvaćala kog vraga traže. Neki je mladić iz sveg glasa optuživao vladu da se prodala imperijalizmu i izdala narod, a druga dvojica uzverala se na crkveno pročelje i izvjesila zastavu, dok su ostali vikali uglas:

- No pasardn, no pasardn!

U taj čas pojavila se grupa vojnika i prešla na udarce i metke. Potrčala sam u potrazi za zaklonom gdje bih mogla pričekati da se smiri nered na trgu i ritam mog disanja. U taj tren primijetila sam da su pobočna vrata na crkvi poluotvorena pa sam bez razmišljanja šmugnula unutra. Buka izvana dopirala je unutra, ali je bila prigušena, kao da se događaji na ulici zbivaju u nekom drugom vremenu. Sjela sam na najbližu klupu i odjednom osjetila sav umor nakupljen tih dana, stavila sam noge na poprečnicu i naslonila glavu na naslon. Mir u crkvi vratio mi je malo-pomalo spokoj, osjećala sam se dobro u tome hladovitom skrovištu okružena stupovima i nepomičnim svecima, uvijena u tišinu i svježinu. Pomislih na Riada Halabia i zaželjeh da sam kraj njega, kao i svakog poslijepodneva svih prošlih godina, s njim u dvorištu u vrijeme zalaska sunca. Stresla sam se pri pomisli na ljubav, ali sam je odmah odagnala. Kasnije sam, primijetivši da je jeka s ulice utihnula i da na prozorska stakalca prodire manje svjetlosti, zaključila da je prošlo dosta vremena pa sam pogledala uokolo. Tad sam u drugoj klupi ugledala ženu takve ljepote da sam je na trenutak zamijenila za božansko priviđenje. Okrenula se i prijazno mi se obratila.

- Jesu li i tebe uhvatili u gužvi? - upitala me prekrasna neznanka glasom kao iz podruma, prilazeći i sjedajući kraj mene.

- Svud su nemiri, kažu da su se studenti zabarikadirali na Sveučilištu i da se pobunilo nekoliko pukova vojske, ova je zemlja živi nered, ovako nam demokracija neće potrajati.

Gledala sam je zgranuta, analizirajući njene kosti kao u brzonoge životinje, fine dugačke prste, tragičan pogled, klasičnu liniju nosa i brade, i učinilo mi se da je poznam otprije, ili da sam barem slutila da postoji. I ona je mene pogledala uz zagonetan smiješak na namazanim usnama.

- Ja sam tebe već negdje vidjela...

- Mislim da sam i ja tebe.

- Da... - Zar me ne prepoznaješ? To sam ja, Melecio.

- Zar je moguće? ... Što ti se dogodilo?

- Jesi li čula za reinkarnaciju? To ti je kao da se ponovno rodiš. Recimo da sam se reinkarnirala.

Opipala sam joj gole ruke, ogrlice od bjelokosti, kovrču u kosi, ponovno uzbuđena što se nalazim pred bićem proizašlim iz moje vlastite mašte. Melecio, Melecio, provalilo je iz mene pod teretom dragih uspomena koje sam čuvala još od vremena provedenih kod Gospođe. Vidjela sam kako joj suze, crne od šminke, polako klize niz ono savršeno lice, privukoh je da je zagrlim, isprva sramežljivo, a zatim, ne susprežući radost: Melecio, Eva, Melecio...

- Nemoj me zvati tako, sad mi je ime Mimi.

- Sviđa mi se, dobro ti stoji.

- Kako smo se promijenili! Ne gledaj me tako, sad nisam peder nego transeksualac.

-Što?

- Ja sam se greškom rodila kao muško, ali sad sam žena.

- Kako si to izveo?

- Bolno.

Oduvijek sam znala da nisam kao ostali, ali tek sam u zatvoru odlučila izvrnuti ruku prirodi. A naš susret čini mi se kao čudo... i k tome baš u crkvi.

- Ima već valjda dvadeset godina da nisam bila u crkvi - nasmijala se Mimi brišući zadnje suze.

Melecia su zatvorili za vrijeme Kurvanjske bune, one znamenite javne pobune koju je baš on započeo onim nesretnim pismom Ministarstvu unutrašnjih poslova o podmićivanju policije. Razorili su kabaret u kojem je radio, ne dajući mu vremena da se normalno odjene, i odveli ga u bikiniju od lažnih bisera i dijamanata, s repom od nojeva perja, vlasuljom od svijetle kose i srebrnkastim sandalama. Njegova pojava u kasarni izazvala je salve smijeha i uvreda, grozno su ga izmlatili i stavili četrdeset sati u ćeliju s najopasnijim zatvorenicima. Kasnije su ga odveli psihijatra koji je ispitivao metodu liječenja homoseksualnosti izazivanjem bljuvanja. Taj ga je šest dana i šest noći podvrgavao lijekovima dok jadnik nije zamalo umro, i pokazivao mu fotografije sportaša, baletana i muških manekena, uvjeren da će proizvesti uvjetovani refleks gađenja prema vlastitom spolu. Šestog je dana Melecio, inače mirne naravi, izgubio strpljenje, skočio liječniku za vrat, počeo ga gristi poput hijene, i da ga nisu odmakli, bio bi ga udavio vlastitim rukama. Zaključili su da je razvio gađenje prema psihijatru, ustvrdili da je neizlječiv i poslali ga u kaznionicu Santa Maria u koju se slali prijestupnike koji se nisu mogli ni nadati procesu i one političke uznike koji su uspijevali preživjeti istragu.

U kaznionici, podignutoj za Dobročiniteljeva vremena, a osuvremenjenoj novim rešetkama i ćelijama za Generalove diktature, bilo je mjesta za trista zatvorenika, ali ondje ih se tiskalo preko tisuću i pet stotina. Melecia su vojnim avionom prebacili u nekakvo napušteno selo, bogato u vrijeme zlatne groznice, a gotovo propalo otkako je počela naftna era. Odanle su ga, zavezana kao živinu, odvezli prvo u kamiončiću a zatim brodom u pakao u kojem je trebao ostati do kraja života. Bio mu je dovoljan jedan pogled da procijeni razmjere vlastite nesreće. Zid visok preko metar i pol, a navrh njega željezne šipke, iza njih zatvorenici pogleda uprtih u nepromjenljivo zelenilo i u žutu riječnu vodu.