Eva Luna (26 page)

 Pri svakom od Rolf ovih rijetkih posjeta Koloniji ujak i ujna i obje matrone gnjavile su ga maženjem, a proizvođači svijeća preglasnom ljubaznošću, ali nisu skidali oka s njega tako da su seksualne akrobacije prešle u drugi plan zbog više sile. Unatoč tome, troje mladih rođaka katkada se uspijevalo iskrasti u borovu šumu ili u neku praznu sobu u pansionu i za trenutak se u smijehu prepuštalo sjećanjima na stara vremena. Obje su žene s godinama rodile još djece i privikle se na ulogu supruga, ali nisu izgubile svježinu koja je zanijela Rolfa Carlea kad ih je prvi put vidio. Starija je i dalje bila vesela i zaigrana, govorila je kao gusar i bila kadra popiti pet vrčeva piva i ostati pristojna. Mlađa je zadržala onu mekanu koketiraju kojom je i dalje zavodila, premda u nje nije više bilo cvjetne mladenačke ljepote. Obje su i dalje mirisale po cimetu, klinčiću, vaniliji i limunu, i Rolfova bi duša usplamtjela pri samom sjećanju na taj miris, a to mu se katkad događalo tisuće kilometara daleko i budilo ga usred noći uz predosjećaj da i one sanjaju o njemu.

Burgel i Rupert starjeli su uzgajajući pse i potičući probavu svojih posjetitelja izvanrednim kulinarskim napucima, neprestano se svađali oko sitnica, a pri dobru raspoloženju i voljeli, i svakog su dana bili sve čarobniji. Godine zajedničkog života izbrisale su razlike, i njihove duše i tijela postajahu sve sličniji, i najposlije se njih dvoje doimahu kao blizanci. Ona je katkad, da zabavi unuke, brašnom i vodom lijepila brkove od vune i oblačila muževu odjeću, a on je trpao krpe u grudnjak i oblačio ženinu odjeću, i tako su kod djece izazivali radosnu zbunjenost. Kućni red u pansionu postao je blaži pa su mnogi tajni ljubavnici dolazili čak onamo da provedu noć u toj kući, jer su ujak i ujna znali da ljubav pogoduje očuvanju drveta, a oni u tim godinama nisu bili strastveni kao nekoć unatoč golemim obrocima stimulativnih jela. Rado su prihvaćali ljubavnike, nisu ih pitali za status, davali su im najbolje sobe i služili im slasne jutarnje obroke, zahvalni jer je to zabranjeno hopa-cupa održavalo dobro stanje kazetiranih stropova i namještaja.

U to doba političko se stanje stabiliziralo, jer je vlada ugušila pokušaj državnog udara i uspjela staviti pod pasku kroničnu težnju nekih vojnih dostojanstvenika ka prevratima. Nafta je i dalje curila iz zemlje kao neuništiva bujica blagostanja, uspavljujući savjesti i odlažući sve probleme za neku zamišljenu sutrašnjicu.

 Dotad je Rolf Carle postao već slavna lutalica. Snimio je nekoliko dokumentaraca koji su ga proslavili izvan državnih granica. Bilo ga je na svim kontinentima, a govorio je nekoliko jezika. Gospodin Aravena, promaknut u direktora Nacionalne televizije nakon pada diktature, slao ga je po vijesti na izvore jer je bio pristaša dinamična i smiona programa. Držao ga je za najboljeg filmskog snimatelja u ekipi, a Rolf se u sebi slagao s njim.

-Agencijski brzojavi iskrivljuju vijesti, sinko, najbolje je vidjeti događaj vlastitim očima, govorio je Aravena.

Tako je Carle snimao katastrofe, ratove, otmice, procese, krunidbe, skupove visokih funkcionara i druge događaje, zbog kojih je stalno izbivao iz zemlje. Ponekad, dok mu je vijetnamski glib sezao do koljena ili dok je danima čekao u kakvu rovu u pustinji napola obnevidio od žeđi, s kamerom na ramenu i smrti na plećima, sjećanje na Koloniju vraćalo mu je smiješak na usne. To selo iz bajki visoko u američkoj zabiti njemu je bilo utočište u kojem je uvijek nalazio duševni mir. Vraćao se onamo kad god su mu užasi ovog svijeta postajali nepodnošljivi, lijegao pod drvo i gledao u nebo, valjao se po zemlji s nećacima i psima, uvečer sjedio u kuhinji i gledao ujnu kako mijesi i ujaka kako podešava satni mehanizam. Tamo je puštao na volju vlastitoj taštini i zaprepaštavao cijelu obitelj svojim pustolovinama. Samo pred njima usuđivao se djetinjasto sitničariti, jer je duboko u sebi znao da mu je već unaprijed oprošteno. Narav posla nije mu dopuštala da osnuje dom, što mu je ujna Burgel svaki put sve žešće spočitavala. Nije se više zaljubljivao tako brzo kao kad mu je bilo dvadeset godina i počeo se miriti sa samoćom, uvjeren da će vrlo teško naći idealnu ženu, premda se nikad nije zapitao bi li on zadovoljio uvjete koje bi takva postavila u slučaju, vrlo malo vjerojatnu, da se pojavi pred njim. Imao je nekoliko veza koje su se izjalovile, nekoliko vjernih prijateljica u raznim gradovima koje su ga dočekivale vrlo nježno kad bi slučajno prolazio onuda, i dovoljno ljubavničkih uspjeha da pothranjuje samopouzdanje, ali prolazne veze više ga nisu zanimale i počinjao se rastajati već pri prvom poljupcu. Postao je žilav, sama koža i napeti mišići, pažljiv pogled uokviren sitnim borama, preplanuo i pjegav. Nije ogrubio od iskustava u prvim redovima tolikih obračuna, i dalje je bio osjetljiv na mladalačka čuvstva, još se podavao nježnosti, a ponekad su ga mučile iste more, istina, pomiješane s lijepim snovima o ružičastoj puti i štenićima. Bio je napet, nemiran, neumoran. često se smiješio, i to tako iskreno, da je posvud imao prijatelja. Kad bi stao iza kamere, potpuno se zaboravljao, zainteresiran samo za to da uhvati neki prizor, i to po bilo koju cijenu.

Jednoga rujanskog poslijepodneva sretoh na uglu Huberta Naranja. On se motao onuda i motrio tvornicu vojničkih uniformi. Sišao je u grad da se opskrbi oružjem i čizmama

- U planini ne možeš bez čizama! - i da usput uvjeri nadležne kako je potrebno mijenjati strategiju, jer je vojska desetkovala njegove momke.

Bio je obrijan i kratko podšišan, u gradskom odijelu i s omanjim kovčežićem u ruci. Ničim nije sličio plakatima na kojima je nuđena nagrada za bradonju s crnom francuskom kapom koji je sa zidova prkosno motrio prolaznike. Osnovna razboritost nalagala mu je da ne zastane čak ni da naleti na vlastitu majku i da se pravi da je nije vidio, ali ja sam se pojavila pred njim iznenada, u trenutku kad mu obrambeni mehanizam nije osobito funkcionirao. Rekao je mi da me vidio dok sam prelazila ulicu i da me odmah prepoznao po očima, unatoč tome što nisam gotovo nimalo sličila curici koju je nekoliko godina prije toga ostavio kod Gospođe da mu je čuvaju kao sestru. Ispružio je ruku i uhvatio me iznad lakta. Okrenula sam se iznenađeno, a on je promrmljao moje ime. Pokušah se prisjetiti gdje sam ga ranije vidjela, ali taj čovjek nalik na državnog činovnika unatoč preplanulu licu ničim nije sličio mladcu s kovrčama namazanima briljantinom i u čizmama s posrebrenim zakovicama na potpeticama, junaku mog djetinjstva i mojih prvih ljubavnih maštarija. Tad je počinio drugu pogrešku.

- Ja sam Huberto Naranjo...

Pružih mu ruku jer nisam znala kako bih ga drukčije pozdravila, i oboje smo pocrvenjeli. Stajali smo na uglu gledajući se nijemi, trebalo je ispričati više od 1 sedam godina života, a nismo znali odakle bismo počeli. Osjetih toplu nemoć u koljenima i kao da će mi se srce rasprsnuti, odjednom mi se vratila strast zaboravljena za tako duge odsutnosti, pomislih kako sam ga voljela bez prestanka i ponovno se zaljubih u roku od trideset sekundi.

Huberto Naranjo dugo prije toga nije bio sa ženom. Poslije sam saznala da mu je taj nedostatak nježnosti i spolnih odnosa padao najteže od svega. Pri svakom silasku u grad utrčao bi u prvi bordel na koji bi naišao i nekoliko trenutaka, uvijek prekratkih, uranjao u bezdani marazam prešne, bijesne i naposljetku tužne senzualnosti, koja je jedva tažila nagrnulu glad a nije ga usrećivala. Kad si je mogao priuštiti da misli na sebe, mučila ga je želja da grli djevojku koja će biti samo njegova, da je posjeduje cijelu, da ga ona čeka, da ga želi i da mu bude vjerna. I ne hajući za sva pravila koja je nametao drugovima, pozvao me na kavu.

Tog dana stigla sam kući vrlo kasno, lebdeći u transu.

- Što ti je? Oči su ti svjetlije nego ikad ranije - pitala me Mimi, koja me poznavala kao sebe samu i mogla na daljinu pogoditi moje tuge i radosti.

- Zaljubila sam se.

- Zar opet?

- Ovaj put je ozbiljno. Ovog sam čovjeka čekala godinama. Tako, znači, susret srodnih duša.

- A tko je to?

- Ne mogu ti reći, to je tajna.

- Ne možeš mi reći! - uhvatila me za ramena, sva uzbuđena.

- Tek si ga upoznala, a već je stao između nas?

- U redu, ne ljuti se. To je Huberto Naranjo, ali ne smiješ nikome reći.

- Naranjo? Onaj iz Ulice Republike? A čemu tolika tajnovitost?

- Ne znam. Rekao mi je da bi ga bilo kakav komentar mogao stajati života.

Znala sam da će taj loše završiti! Huberta Naranja upoznala sam dok je bio dječačić, čitala sam mu iz ruke i gledala mu u karte, nije on za tebe. Slušaj ti mene, on je rođen za bandita ili za magnata, sigurno se bavi švercom, prodajom marihuane ili kakvim drugim prljavim poslom.

- Ne dopuštam ti da tako govoriš o njemu! U to vrijeme živjele smo u jednoj kući u blizini Kluba, u najelegantnijem dijelu grada, gdje smo bile pronašle malen i star stan, pristupačan našim mogućnostima. Mimi je bila slavnija nego se ikada nadala, a bila je tako krasna da se činilo da nije ljudski stvor. Istu snagu volje kojom je preobrazila svoju mušku prirodu, stavila je u službu rafinmana i pretvorbe u glumicu. Odbacila je sve krajnosti koje su se mogle shvatiti kao vulgarnost, počela je diktirati modu odjećom poznatih kuća i svije-tlo-tamnom šminkom, pročistila vlastiti rječnik ostavivši nekoliko prostota isključivo za hitne slučajeve, dvije godine učila je glumu u jednoj kazališnoj radionici, a način ophođenja na akademiji specijaliziranoj za pripremu ljepotica za natjecanja, gdje je naučila ulaziti u automobil prekriženih nogu, pregristi list artičoke ne oštetivši potez olovkom po rubovima usana i silaziti niza stepenice kao da vuče nevidljivu stolu od hermelina. Nije tajila promjenu spola, ali ga nije ni spominjala. Žuta štampa koristila je taj veo tajne, potpirujući plamen skandala i prokletstva. život joj se dramatično promijenio. Svijet se okretao za njom na ulici, učenice su je zaustavljale da im dade autogram, potpisivala je ugovore za televizijske serije i kazališne predstave u kojima je pokazala histrionski dar kakav u nas nije viđen od 1917., kad je Dobročinitelj iz Pariza doveo Saru Bernhardt, već ostarjelu ali još uvijek sjajnu premda se njihala na jednoj nozi. Mimina prisutnost na sceni jamčila je puno gledalište, jer su ljudi dolazili iz provincije da vide mitološko stvorenje za koje se govorilo da ima ženska prsa i muško udo. Pozivali su je na modne revije, u žirije za izbor miss, na dobrotvorne zabave. Na karnevalskom plesu slavodobitno je ušla u visoko društvo, kad su joj najstarije obitelji dale podršku primivši je u Klub. Te je noći Mimi zapanjila nazočne muškim odijelom, raskošno prerušena u tajlandskog kralja, prekrivena lažnim smaragdima, vodeći pod ruku mene, odjevenu kao kraljicu. Neki su se sjećali da su joj prije puno godina pljeskali u gnusnom kabareu za buzerante, ali time nisu gubili na ugledu, nego su postajali zanimljiviji. Mimi je znala da je ta oligarhija, koja je za trenutak prima, nikad neće prihvatiti, jer je ona samo egzotična luda koja uveseljava njihove zabave, ali mogućnost pristupa toj sredini ju je neodoljivo privlačila pa je, da bi se opravdala, tvrdila da to koristi njezinoj glumačkoj karijeri.

U nas su najvažnije dobre veze, govorila mi je kad sam se rugala njenoj prevrtljivosti. Mimin uspjeh jamčio nam je dobro imovinsko stanje. živjele smo preko puta perivoja po kojem su njegovateljice šetale s gospodskom djecom a osobni vozači vodili fine pse na mokrenje. Prije selidbe darovala je susjedama iz Ulice Republika zbirku plišanih životinjica i rukom vezene jastuke, a figure od hladnog porculana koje je sama napravila spakovala je u kutije. U zao čas sam je naučila tom poslu pa je dugo provodila slobodno vrijeme pripremajući masu za oblikovanje različitih nakarada. Unajmila je profesionalnog dizajnera da joj uredi novi stan, a ovaj je zamalo dobio slom živaca vidjevši kreacije od Univerzalne tvari. Molio ju je da ih drži tako da ne mijenjaju njegovu zamisao unutrašnjeg uređenja, i ona mu je to obećala jer je bio vrlo ugodan, zrele dobi, sive kose i crnih očiju.

Među njima se rodilo tako iskreno prijateljstvo da je ona vjerovala kako je konačno našla para u skladu s horoskopom.

-Astrolozi ne griješe, Eva, u mom horoskopu stoji da ću u drugoj polovini vlastite sudbine doživjeti veliku ljubav...

Dizajner nas je još dugo i često posjećivao, i presudno utjecao na kvalitetu našeg života. S njim smo dostigle dotad nepoznatu profinjenost, naučile smo birati vina, prije smo mislile da se crno vino pije uvečer a bijelo po danu, naučile smo cijeniti umjetnost, zanimati se za vijesti iz svijeta. Nedjeljom smo obilazile galerije slika, muzeje, kazališta, kinoteke. S njim sam prvi put bila na koncertu, i to me se tako dojmilo da tri dana nisam spavala jer je glazba odjekivala u meni, a kad sam prvi put usnula, sanjala sam da sam gudački instrument od svijetla drveta sa sedefastim inkrustacijama i bjelokosnim ključevima. Još dugo nakon toga išla sam na svaki koncert, imala sam ložu na drugom katu, a kad je dirigent digao štapić i dvorana se ispunila zvukom, meni bi potekle suze, nisam mogla podnijeti toliki užitak.

Kuću je uredio svu u bijelo, s modernim namještajem i nešto starinskih stvari, toliko drukčije od svega što smo dotad vidjele da smo se tjednima vrzmale po sobama izgubljene, u strahu da ćemo nešto pomaknuti i da se poslije nećemo sjetiti gdje je točno stajalo, ili da ćemo sjesti u orijentalni naslonjač i prignječiti našušureno perje u njemu; ali dobar ukus, kao što nas je on uvjeravao u početku, stvara stalne potrebe pa smo se i mi na kraju privikle i rugale se našem prijašnjem neukusu.

Jednog dana taj je divni čovjek najavio da odlazi u New York, da će raditi za neki časopis, spremio je prtljagu i oprostio se od nas s iskrenim žaljenjem, ostavljajući Mimi u dubokom očaju.

- Smiri se, Mimi. To što je otišao znači da nije ni bio čovjek tvog života. Pravi će se tek pojaviti - govorila sam joj, a nepobitna logika mog argumenta donekle ju je utješila.

Kako je vrijeme prolazilo savršeni sklad unutrašnjeg dizajna podlegao je nekim promjenama, ali je kuća tako postala toplija. Najprije je došla marina. Ispričala sam Mimi kako mi se sviđala slika kod stare usidjelice, i ona je zaključila da razlog mojoj očaranosti ima genetsku podlogu, da jamačno potječem od kakva moreplovca koji je na mene prenio nesavladivu čežnju za morem. Budući da se to slagalo s legendom o djedu Nizozemcu, zajedno smo obilazile antikvarijate i rasprodaje dok nismo našle jedno ulje sa stijenama, valovima, galebovima i oblacima, kupile ga bez krzmanja i stavile na počasno mjesto, razarajući tim jednim potezom učinak japanskih grafika koje je naš prijatelj tako pomno izabirao. Kasnije sam, malo pomalo, kupila cijelu obitelj da bih je mogla objesiti na zid, sve stare dagerotipe izblijedjele od starosti: ambasadora prekrivena odličjima, istraživača golemog brka s dvocijevkom, djeda s drvenim klompama i keramičkom lulom koji nadmeno gleda u budućnost. Kad sam se opskrbila rodbinom od imena, počele smo sustavno tražiti sliku Consuelo. Ja sam odbijala svaku, dok konačno nismo pronašli neki nasmiješen i nježan djevojački lik, odjeven u čipke i zaštićen suncobranom u vrtu punu ruža penjačica. Bila je dovoljno divna da bi mogla predstavljati moju majku. Kao dijete vidjela sam Consuelo jedino u šlapama i s pregačom kako obavlja grube kućanske poslove, ali oduvijek sam bila uvjerena da potajice sliči finoj mladoj dami sa suncobranom, jer se pretvarala u damu kad smo ostajale same u sobi za poslugu, i htjela sam da mi takva i ostane u sjećanju.