Authors: Ivo Andrić
— Slušaj, bato, nemoj da se brukaš.
— Što se brukam? — viče on.
— Pa tako, brate, brukaš se.
Prestaje da pjeva i poslije cijelo vrijeme ćuti podnimljen.
Međutim, Kimiđikić igra. Onako ugojen, odnekud sav mastan, u sivom jevtinom odijelu, neobrijan, on izlazi nasred sale i počinje sam da igra. Parovi se sldanjaju i ostavljaju ga sama. Cigani započinju neku rumunjsku igru.
On najprije oprezno širi ruke, kao djevojčice kad vodu gaze, i onda počinje cijelim tijelom da se niše, i sve brže i sitnije da bije nogama o parket. Spadaju mu pantalone I diže se prsluk, pa mu se vide košulja i bugarske gaće, zborane na učkur, i mastan kaiš. Lice mu žuto s prćastim nosom, usječenim po sredini, brkovi tanki i ne rastu ispod nosa nikako, nego tek podalje, po stranama.
Ali što više igra, lice mu, inače ružno i smiješno, sve više dobiva neki zanosan izraz. Kroz smiješak i stisnute žmirkave trepavke probija nešto neočekivano milo i vragoljasto. Glas mu promukao, tanak, zajedno s cijelim tijelom u jednom jedinom ritmu.
— Digi-dag, digi-dag, dag-digi, digi-dag!
Taj ritam prelazi i na okolinu. Cigani udešavaju ton po njemu. Žene iz loža biju u dlanove.
Kriletić se saginje i govori mi na uvo, mimo, potpuno trijezno nekim poslovnim glasom.
— E, vidiš, to mu je k’o neka strast. Povazdan nabija obruče na Bukurešt, kukuruz i zob na šlepove, s milionima radi, ali čim padne noć a on ovako, mora da đipa i pravi budalu od sebe. To je, vidiš, što mu je deda mečke vodao, pa krv. A ima ćerke velike, idu u gimnaziju.
Opet kod Ruskinja svađa. Nadvikaše sve. Njih dvije skočile na onog Francuza što je bio u Rusiji i ima stakleno oko. Ciče obje u jedan glas da je boljševik, da je rekao da pljuje na Evanđelje, i gone ga iz lože. Francuz se brani, Kriletić odmah prelazi u njihovu ložu. Pavel Ivanovič treba da bude svjedok, ali on ne može. Samo se blaženo smiješi i odmahuje rukom.
— Ništa ja, lijepi moji, ne znam. Ta zar ne vidite da sam pijan kao ...
Na to se Kriletić saginje, diže Francuza za oba ramena i izbacuje ga napolje. Kao po dogovoru, dočekuju ga mnoge neke ruke i vuku dalje. Još s vrata se čuje kako se brani i viče nešto o »sva četiri Evanđelja«. Kriletić, smrknut, gleda za njim.
— Ne trpim filozofije, razumiješ.
Ali se odmah smiruje, sjeda kod nas i pjeva. Svi ga slušaju. Žene ga udivljeno gledaju. Prilazi mu jedna krupna Mađarica. On joj govori nešto mađarski, pa joj onda raširenim rukama mjeri širinu bokova i prijeti glavom.
— E, jadna ti majka! Kakva je domaćica mogla biti od tebe.
Žena mu od smijeha pada u krilo.
Tako se jedno vrijeme bijaše sve smirilo. Muzika, glasovi, čaše i topot igrača, sve se stapa u topal i jednoličan huk zabave. Ali odjednom muzike kao da nestade, igrači stadoše kao sleđeni u pokretu. Sve se oči raširiše i upriješe u ložu lijevo od nas — to je vrisnuo onaj od Izvozne banke. Sirovo, oštro. Nešto između njiske ždrijepca i rike magarca bješe taj vrisak, i tako snažan da je nadvikao sve, omeo muziku, zaustavio igrače, uplašio žene i zbunio kelnere.
Posle tajca i zaprepaštenosti, nastade odmah opšti smijeh. Crnci pokazaše zube i nastaviše još jače da biju u svoje bubnjeve i tasove. Ljudi meću monokl da vide toga čovjeka koji je vrisnuo. Najviše se interesuju žene. Samo on sam sjedi nepomičan, podnimljen, koluta očima koje su počele da se podlijevaju krvlju. Ta njegova nepomična ozbiljnost nagoni još više na smijeh. Ali nešto neobično kao da ostade u vazduhu od tog vriska.
U nas se služi konjak i soda bikarbona. Pa opet odnekud vino.
— Eks! Eks!
Neki se već zagrcavaju i vino im udara na nos i teče niz prsluk, ali više svih stoji Kriletić, neumoljiv, sa ispražnjenom čašom u ruci.
— Eks! Kakav si mi ti podanik! Eks!
I opet cijela
Alhambra
pije i pjeva u jedan glas. Cigani se razdijelili po ložama. Neki smiješan čovjek iz publike sjeo među Crnce pa bije maljicama po stolici, po punim i praznim flašama.
Kriletić se raširio, zaprerna pola lože. Na svakom koljenu mu sjedi po jedna žena. Ogrlile su ga jednom rukom a drugu šire u stranu, i tako sve troje zajedno izgledaju kao neko indijsko božanstvo sa mnogo ruku, grimasa. Obje žene pjevaju iz svega grla, svaka svoju pjesmu, jedna ruski a druga mađarski. I Kriletić biće da nešto pjeva, jer mu se iz oznojena i nasmijana lica bjelasaju zubi, a ispod svega haosa glasova povremeno se razabire njegov dubok i prijatan bas.
Iziđoh za trenutak. U hodnicima studeno i polutamno. Na stolicama kunjaju garderoberke. Muklo i jednolično dopire huk i šum, kao od slapa u daljini. Jeza, i osjećaj da sad negdje mora da sviće.
A kad se vratih u salu, vidim: situacija se nekako izmijenila. Kroz dim i prašinu nazirem da se oko naše srednje lože iskupili kelneri; vidim među njima ćelavog gazdu. Čujem ispremiješane francuske i rumunjske riječi. Konačno vidim Kriletića. Bez žena. Naslonio glavu na dlan desne ruke, a lijevom odmahuje. Na licu mu uvrijeđen izraz. Očni kapci nisko spušteni.
Svi govore, ali ih Kriletić sve prekida i jednako ponavlja.
— Zar meni vodu za vino? Meni!
Gazda, učtivo savijen nad njim, nastoji da ga umiri i nešto uvjeri, ali mu Kriletić ne da da govori.
Rien! ... Rien! ... L’eau naturelle!
Sve dotle su se u drugim ložama još uvijek smijali i razgovarali, pojedini parovi igrali i muzike svirale, ali tada Kriletić udari pesncom u astal i đipi uvis. Gazda odskoči od njega među kelnere.
— Udri, burazeru! — viknu onaj od Izvozne banke, iz lijeve Iože.
Kelneri poletješe na Kriletića, ali on diže mramomu ploču sa stola i sruči je, sa svim što je bilo na njoj, među njih.
Stade vriska žena i opšte bježanje. U taj mah neko ugasi sva svjetla odjednom. U tami nastade još veća gužva i graja. Svaki čas neko jaukne ili neko padne na bubanj ili koji drugi instrument. Još uvijek se čuje gazdin glas:
— Domnilor! Va rog, domnilor!
1
Pregrada između naših loža škrinu i zaprašta, pa se stropošta u opštoj buci i jaukanju.
— Udri, pobratime, evo mene! — dovikuje onaj od Izvozne banke.
— Šta je ovo? Šta hoćete vi? — viče neko.
— Skandal hoću — odgovara Kriletić odnekud nasred sale.
A onaj od Izvozne banke bije u mraku koga stigne i samo psuje Savaota. Svaki čas nešto prernu ili razbiju s tutnjem i zveketom. Između toga se razabiru samo pojedini glasovi. Jedan od naših odnekud iz mraka ponavlja neprestano:
— Kolega, ali kolega, molim vas. Nema to smisla.
A napolju neko rumunjski, uporo i uzaludno, doziva policiju.
1
Gospodo! Molim vas, gospodo!
Na mestu zvanom
Pod grabićem
, nedaleko od gorskog izvora, sede višegradski sudija Turković i inspektor finansijske straže Anton Kalina. Oko dobre vatre od grabovih grana, koja u planinskom sutonu izgleda kao krupan događaj, kreće se lako seljak Vitomir Tasovac iz Dikava.
Na toj maloj zaravni, na domak sela Dikava, sedne i odahne svaki seljak na povratku iz kasabe i zapali cigar-duvana, ako ima. Takva je potreba i takav običaj. A grabić i nije u stvari grabić nego grab, velika, crna i crvotočna grabina. Grabićem ga je prozvao Vitomirov deda kad se, pre mnogo godina, pod njim odmarao. Tada je to bio grabić, a sada je nakazan, kvrgav, opaljen pri dnu putničkim vatrama i iseckan čobanskim sekiricama; s jedne strane crn i natruo, a s druge pušta nove, zelene i čvornate grane.
Tu Vitomir toči gospodi rashlađenu rakiju i okreće na žeravici dugačak šiš probranog i vešto izmešanog mesa. Širi se miris prženog sala, duvanski dim se meša sa visokim plamenom grabovine. Kraj njih je rasturen lovački pribor, a malo podalje privezani njihovi konji. Mrak se sklapa oko njih i njihove vatre. Piju pre jela, a kad stanu da jedu, zalivaju zalogaje.
Inspektor i sudija vode neki dugačak razgovor na nemačkom. Prvi se žali na Bosnu, na život i svoju sudbinu, a drugi ga teši i umiruje. Vitomir iz početka ćuti i dosađuje se, ali posle svakog gutljaja mora da uputi bar po jednu reč mesu, hlebu, vatri ili rakiji, za svoj račun i na svom jeziku.
Nije ovo prvi put da ih Vitomir izvodi do svog sela »na tetreba«. Izlazili su i lane, nekako u ovo doba godine, zanoćili Pod grabićem, proveli dobar deo noći u piću, jelu i razgovorima, pospali i — prespavali trenutak pred zoru kad je trebalo krenuti u lov. Sutradan ih je, onako mamurne, Vitomir uveravao da se on probudio na vreme, čitav sat pre zore, ali su oni tako tvrdo spavali da nije imao srca da ih budi. I sve se svršilo njihovim prilično neuverljivim i ravnodušnim prekorima i Vitomirovim novim pričama o tetrebu i o novim, još većim izgledima na dobru lovinu.
Tako su, evo, i ovog proleća počeli da izlaze »na tetreba«.
U tim izlascima, kojima se podsmevaju varoški lovci, svi učesnici nalaze svoj račun i svoje zadovoljstvo. Sudija Turković, dobar i pametan čovek, rodom iz Slavonske Požege, veseljak i neženja koji voli lov i razgovor i život u prirodi, toliko je zavoleo Bosnu da ne može da se nagleda njenih predela i nasluša njenih ljudi. Inspektor Kalina, koji je nekad, na početku karijere, u ludoj avanturi izgubio oficirski čin i čast, a sada životari kao mračan i slomljen čovek, nesrećan u braku, voli društvo vedrog Turkovića i lovačke izlete sa njim, a nadasve voli rakiju, svoju jedinu i poslednju utehu. (Kalina oseća kako mu se ova brda stežu oko vrata, naročito u predvečernjim časovima, i samo rakija može, bar trenutno, da ga oslobodi te omče i prenese u spasonosni san. A sutradan počinje igra iznova. Od tog naizmeničnog dejstva bosanskih brda i bosanske rakije, Kalina postaje sve više tup i mrzovoljan, zazire od dnevne svetlosti a boji se noći kao smrti.) Vitomir sa Dikava voli razgovornog i darežljivog sudiju, njegov duvan, barut i lovački pribor, a naročito uživa u tom da s gospodom sedi i pije i da, obraćajući se njima, sam sebi priča tobožnje doživljaje i svakojake priče koje odavno leže u njemu i samo traže priliku i slušaoce. I na kraju, ta lovačka teferičenja dobra su i za Vitomirovog tetreba, ako postoji, jer bi po njima mogao da živi i dočeka duboku starost, pevajući svake godine svoju ljubavnu pesmu tamo negde ispod Dikava.
Dva su trenutka u toj Vitomirovoj komediji dragocena za Turkovića.
Prvi je kad seljak siđe u Višegrad, svrati oko ručka sudijinoj kući i, pušeći njegov duvan i pijući njegovu kafu i rakiju, stane da priča o tetrebovima.
Odmah u početku Turković ga izazove polušaljivom primedbom da u tom kraju nema, i nikad nije bilo tetreba. Nato se Vitomir uzbudi toliko da mu sve drhti ruka i u njoj čaša sa rakijom. Čovek bujne mašte i veliko pričalo, on je, verovatno, izmislio i ovu priču o tetrebu, bar o ovom određenom tetrebu koji treba da je u te i te dane na tom i tom mestu, ali tu svoju priču brani strasno i uporno.
— Ima, gospodine, kako nema! To su tebi nalagali neki. Ima jedna dumača iznad Dikava u kojoj se tetrijeb, da prostiš, mrijesti i pjeva, na nedjelju-dvije prije Đurđevdana. Da ti ga je samo čuti! Stoji ga piska: cì, cìk, cìk! Ti bi reko: dobar kosac negdje kosu oštri. Ja mislim da ima u njemu deset oka k’o jedna.
I zaklinje se bogom i životom i očinjim vidom.
Turković upija svaku njegovu reč, a Vitomir pijucka i gnezdi se i klikće u mestu, i veze i kiti toliko da, na kraju, sve šume oko Dikava postanu pune tih dumača a dumače pune tetrebova, i samo se treba potruditi do njih i pobiti ih sve redom, onako slepe i raspevane.
Sudija se smeška zadovoljno, jer njemu nije toliko stalo do tetreba koliko do Vitomirovih priča i maštanja.
Drugi trenutak nastupa ovde Pod grabićem.
Posle četiri dobra sata naizmeničnog jahanja i pešačenja, popadaju kraj izvora, prihvate se hladne vode i rakije, zatim večeraju, peku kafu i razgova-raju, ponajviše slušaju neumomog Vitomira, dok ne pozaspu od hladne noći, pića i umora.
I većeras tako Turković posmatra i prati razne vidove i stepene Vitomirovog pijanog pričanja. On mu već poznaje tok i naslućuje kraj. Iz početka veselo i živo, puno obešenjačkih aluzija, ono će postati bezočno fantastično, zatim tužno, pa svečano, i na kraju će se verovatno izgubiti u buncanju i jednoličnom ponavljanju nejasnih reči, kao u nekoj pesmi ili molitvi bez vidljivog smisla. A sve će se završiti snom, nekim naročitim seljačkim spavanjem iz koga on svakog trenutka može da upadne u reč, ako bi ona dvojica pored njega počeli da razgovaraju i ako bi se njemu učinilo da i on treba da kaže svoje.
Sad su još u fazi šala i zadirkivanja. Sudija bocka Vitomira i, da bi ga izazvao na razgovor, izražava sumnju u postojanje tetreba pod Dikavama. SeIjak povišenim glasom uverava o protivnom i opisuje tetreba kome sada zna ne samo glas i težinu nego i boju perja i »narav čapkunsku«.
— Ja tebi kažem: sutra ćeš ti njega snijeti u Višegrad, ako bog da, pa će se svijet kupiti i čudom čuditi. Ništa ti ne brini, gospodine!
Sudija izaziva dalje.
— Tvoj tetreb je, Vitomire, kao gospodin bog. Svi o njemu govorimo, a nikad ga niko nije vidio ni čuo.
Vitomir odmah postaje još življi.
— E nemoj, gospodine! Nemoj tako! Što se tiče Boga, to je druga stvar. Znaš što se kaže: Bog i božja pravda! E, to je, vidiš ...
I sam već pod pićem, Kalina odmahuje rukom i mrmlja na nemačkom.
— Šta ovaj blebeće?
Turković ga umiruje, a Vitomir nastavlja.
— A, ne, ne! Pravda, to je ...
— Ućutkaj tu budalu! — kaže nestrpljivo Kalina.
— Čekaj, pusti ga da govori! — brani se tiho Turković, koji bi hteo dokraja da čuje Vitomirovu misao.
— Ali, šta imaš da čuješ? Pijano blejanje ili neku novu laž i novo lukavstvo. »Bogami, bogami!« Stalno pozivaju boga da im pomogne u laganju. Neka idu do đavola, zajedno sa njihovim bogom — rugao se Kalina.
— Pa dobro, ali pusti!
Inspektor je zaista umuknuo. A Vitomir, kao da nije ni primećivao kratku i prigušenu prepirku na nemačkom, govorio je dalje, mašući kažiprstom desne ruke.
— A, ne, ne! Pravda, gospodo! Prav-da! Nema je mnogo na svijetu, ali što je manje ima, to više vrijedi; i spora je, jeste, i hoće da zadocni, ali prije ili poslije — stigne. Zato ja uvijek kažem: na pravdu se nasloni, pa se ne boj! Prav-da! Samo pravda!
Tako je vikao Vitomir, zaboravljajući na boga koji mu je, očigledno, poslužio samo za to da na njega za trenutak nasloni svoja razmišljanja o pravdi.
Ko zna dokle bi trajala priča o istoj stvari da sudija nije kratkim upadicama vešto skretao razgovor na drugo, tako da je seljak, kao po nekom programu, nizao svoje monologe o raznim predmetima, čas jedan za drugim, čas mešajući ih bučno i bez reda, kao što se mešaju nejasni i svečani zvuci prazničnih zvona.