Eva Luna (15 page)

Bilo je to dobro razdoblje mog života, premda sam imala osjećaj da visim o oblaku, okružena propustima i lažima. Ponekad mi se činilo da nazirem istinu, ali sam se ubrzo opet gubila u šumi dvosmislenosti. Red je u toj kući bio obrnut, živjelo se noću a danju se spavalo, žene su se pretvarale u druga bića čim su se namazale, moja gazdarica bila je tajanstvena, Meleciu nisi znao ni dob ni spol, čak je i hrana bila slična rođendanskim poslasticama, a ne solidnoj kućnoj hrani. Na kraju su i novci postali nestvarni. Gospođa ih je čuvala u debelim svežnjevima u kutijama za cipele, odakle ih je vadila za tekuće troškove, naoko ne vodeći nikakvo knjigovodstvo. Posvuda sam nailazila na novčanice i u početku sam mislila da ih ostavljaju blizu mene kako bi iskušali moje poštenje, ali kasnije sam uvidjela da to nije bila smicalica, nego naprosto obilje i potpun nered. Koji put sam čula od Gospođe da se užasava sentimentalnih veza, ali vjerujem da ju je vlastita priroda redovito izdavala pa me zavoljela baš kao i Melecia.

Otvorimo prozore, da uđe svjetlost i buka, zamolila sam je, i ona je popustila; da kupimo ptičicu pa da nam pjeva, i lonac s pravom paprati da vidimo kako raste, predložila sam kasnije, i napravila je i to; htjela bih naučiti čitati, gnjavila sam, i ona se htjela prihvatiti pouke, ali su je druge brige omele u tome.

Sad, kad nakon tolikih godina mislim o njoj iz perspektive vlastitog iskustva, vidim da joj sudbina nije bila sklona, da je živjela u okrutnoj sredini i bavila se prljavim poslovima. Možda je mislila da negdje ipak živi šačica izabranih koji si mogu priuštiti da budu dobri, pa me odlučila štititi od bijede koja je vladala u Ulici Republica, prevariti sudbinu i poštedjeti me od života nalik na njezin. U početku mi je pokušala lagati o svojim poslovima, ali kad je vidjela da sam kadra shvatiti sve stranputice ovoga svijeta, promijenila je taktiku. Kasnije sam od Melecia saznala da se Gospođa dogovorila s ostalim ženama da me čuvaju od kala, i one su se tako trudile da sam se na kraju pretvorila u utjelovljenje onoga što je u svakoj od njih bilo najbolje. Htjele su mene zadržati daleko od grubosti i prostote, i time su vlastitom životu priskrbili novo dostojanstvo. Tražile su da im pričam nastavak radio-romana koji su u to doba slušale, a ja sam improvizirala nekakav dramatični kraj koji se nikad nije poklapao s raspletom na radiju, ali to ih nije smetalo. Vodile su me u kino na meksičke filmove, a nakon kina odlazile smo u »Zlatni klas« i komentirale ih. Ja sam, na njihovo traženje, mijenjala sadržaj i pretvarala nježne ljubavne zgode u tragedije sa puno krvi i užasa. Ti pričaš bolje od filma, tako se jače pati, jecale su, usta punih čokoladne torte.

Jedino Huberto Naranjo nije tražio da mu pričam priče, jer ih je držao glupom razbibrigom. Dolazio je iznenada džepova prepunih novaca i dijelio ih objeručke, ne objašnjavajući gdje ih je stekao. Darivao mi je oprave s volanima i čipkama, cipelice i torbice za djevojčice, što je svima bilo drago jer su me htjeli zadržati u začaranom krugu djetinje naivnosti koju sam ja uvrijeđeno odbijala.

- To ne mogu navući ni španjolskoj lutki. Zar ne vidiš da sam ja već cijela cura?

- Neću da se odijevaš kao prostitutka. Uče li te čitati? - pitao je i bjesnio uvjerivši se da sam nepismena kao i prije.

 Ja sam jako pazila da mu ne velim da se u drugim područjima ubrzano prosvjećujem. Voljela sam ga na onaj mladalački način koji ostavlja neizbrisive ožiljke, ali nikad mi nije pošlo za rukom da Naranjo primijeti moju žar, jer kad god sam mu pokušala štogod od toga natuknuti, odmicao me crvenih ušiju.

- Pusti me na miru. Misli na to kako ćeš učiti, za učiteljicu ili za bolničarku, to su pristojni poslovi za ženu.

- Zar me ne voliš?

- Brinem se za tebe, a to je dosta.

A u postelji sam, sama samcata, grlila jastuk, moleći Boga da mi brzo narastu grudi i odebljaju noge, premda nikad nisam Huberta Naranja povezala s ilustracijama iz Gospođine didaktičke literature ili s onim primjedbama djevojaka koje sam uspijevala razumjeti. Nisam mogla ni zamisliti da ono rvanje ima kakve veze s ljubavlju, mislila sam da je to samo posao kojim se zarađuje za život, kao šivanje ili strojopis. Ljubav je bila ono iz pjesama i radio-romana, uzdasi, poljupci, strastveno izgovorene riječi. Htjela sam biti pod istom plahtom s Hubertom, naslanjati mu se na rame, spavati pokraj njega, ali su moji snovi tada još bili neporočni.

Melecio je bio jedini pravi umjetnik u kabareu u kojem je noću radio, dok su ostali tvorili jadno i bijedno društvo: pederska trupa nazvana Modri balet koja je otužno defilirala repovima povezana u vrstu, patuljak koji je radio nepristojne stvari s bocom mlijeka i gospodin u godinama čija se duhovitost sastojala u tome da skine hlače, okrene stražnjicu publici i izbaci tri biljarske kugle. Publika je nad tim klaunovskim gegovima vrištala od smijeha, ali kad bi Melecio stupio u dvoranu sav u perju, s vlasuljom kao u kurtizane i pjevajući na francuskom, nastao bi muk kao na misi. Nisu mu ni zviždali niti su ga vrijeđali neslanim šalama kao plesače, jer su i najgrublji u publici u njemu prepoznavali kvalitetu. Za vrijeme tih nastupa u kabareu pretvarao se u traženu i obožavanu zvijezdu, sjajio je pod svjetlima, svi su ga gledali, a on je ostvarivao svoj san da bude žensko. Čim bi njegova točka završila, povlačio se u jadan sobičak koji su mu odredili kao svlačionicu i skidao raskošnu odjeću. Obješeno o klin, perje je izgledalo kao noj na umoru, vlasulja je ležala na stolu poput odrubljene neprijateljske glave a stakleni se nakit, nalik na plijen prevarena gusara, odmarao u praznoj kutiji od konzerve. Kad bi skinuo šminku, pojavljivalo se muževno lice. Oblačio je mušku odjeću, zatvarao vrata, i čim bi izišao, sveg bi ga obuzela tuga, jer je sve ono najbolje u sebi ostavljao unutra. Uputio bi se prema kuglani kod Crnoga da nešto pojede, sam za stolom u uglu, misleći na sat sreće koji je proveo na sceni. Zatim se vraćao pustim ulicama prema pansionu, pješice, da se nadiše svježeg zraka, popeo bi se u sobe, prao, bacio na postelju i gledao tamu sve dok ne bi zaspao.

Kad homoseksualnost više nije bila tabu i kad je izišla na svjetlost dana, ušli su u modu posjeti mjestima u kojima se kreću pederi, tako se to, naime, zvalo. Bogataši su stizali u automobilima s vozačem, elegantni, glasni, slični šarenim pticama, i probijali se ispred uobičajene klijentele, sjedali da iskape loš šampanjac, u­dahnu mrvicu kokaina i zaplješću umjetnicima. Najveće oduševljenje pokazivale su dame, fine žene iz imućnih doseljeničkih obitelji, koje su, odjevene u pariške modele i okićene kopijama dragulja što su ih čuvale u sefovima, pozivale glumce za stol da skupa nazdrave. Slijedećeg su dana turskim kupeljima i kozmetičkim seansama liječile rane od lošeg pića, dima i probdjevene noći, ali trud se isplaćivao jer su takvi izleti predstavljali obvezatnu temu razgovora u Klubu.

Slava izvanredne Mimi, to je bilo Meleciovo umjetničko ime, u to je doba išla od usta do usta, ali nije izišla iz salona, pa nitko u židovskoj četvrti u kojoj je živio, pa ni u Ulici Republike, nije znao, niti se ikoga ticalo, da je Mirni zapravo sramežljivi profesor talijanskoga.

Stanovništvo četvrti crvenih fenjera bilo je čvrsto organizirano u borbi za opstanak. Čak je i policija poštivala taj nepisani kodeks časti i ograničila se na svađe na javnom mjestu, na poneko patroliranje ulicama i na ubiranje provizije, u izravnom dogovoru s doušnicima, zainteresiranija za politički nadzor nego za druge vidove života. Svakog petka pojavljivao se u Gospođinu stanu narednik koji je parkirao auto na pločniku gdje su ga svi mogli vidjeti i znati da ubire svoj dio utroška, da se ne bi mislilo da vlasti ne znaju za gazdaričine poslove. Posjet je trajao najviše desetak-petnaest minuta, toliko da popuši cigaretu, ispriča nekoliko viceva i zatim ode zadovoljan s bocom whiskeya pod rukom i svojim postotkom u džepu. Svi su ti sporazumi bili slični tome, i bili su pravedni, jer su policajci tako zarađivali nešto više a ostali su mogli mirno raditi.

Bila sam već nekoliko mjeseci kod Gospođe kad su promijenili narednika, i dobri su odnosi preko noći otišli k vragu. Poslovima je prijetila opasnost zbog prekomjernih zahtjeva novog narednika, koji nije poštivao tradicionalne norme. Njegovi upadi u nevrijeme, prijetnje i ucjene uništili su duševni mir, toliko važan za napredak. Pokušali su se nagoditi s njim, ali on je bio gramziv i bez mjere. Njegov dolazak narušio je krhku ravnotežu u Ulici Republike i posijao nespokoj, ljudi su raspravljali po kuglanama, ovako se ne može živjeti kako Bog zapovijeda, treba nešto učiniti prije nego nas ovaj nesretnik odvede u propast. Dirnut tim grupnim žalopojkama, Melecio se odlučio na akciju premda se njega nije ticalo, i predložio da se pismo s potpisima oštećenih uruči šefu odjela za policiju, a kopiju preda Ministru za unutrašnje poslove, jer su obojica godinama imala koristi od njih i zato su bili moralno obavezni saslušati njihove nevolje. Ubrzo se osvjedočio da je plan nesmotren i da ga je užasno teško provesti.

U roku od nekoliko dana skupili su potpise ljudi iz ulice, što nije bilo nimalo lako jer je svakome od njih trebalo objasniti detalje, ali su konačno skupili pristojan broj i Gospođa je osobno odnijela zapečaćenu peticiju adresatima. Dvadeset četiri sata kasnije, u zoru, dok su svi još spavali, Crni sa kuglane dojurio je reći da premeću kuću po kuću. Prokleti narednik došao je s kamionetom Odreda za borbu protiv poroka, koji bijaše poznat po tome što tura oružje i droge u tuđe džepove kako bi kasnije mogao optužiti nevine. Crni je bez daha ispričao kako su poput ratničke horde provalili u kabare i odveli u zatvor sve umjetnike i dio publike, zaobilazeći diskretno elegantne goste. Melecio je odveden s ostalima, sav u draguljima i s pernatim repom nalik na karnevalsku pticu, optužen za pederastiju i krijumčarenje, dva pojma koje dotad nisam poznavala. Crni je odjurio poput metka da razglasi lošu vijest svim ostalim prijateljima, a Gospođa je pala u živčanu krizu.

- Oblači se, Eva! Brzo! Strpaj sve u jedan kovčeg! Ne! Nema vremena ni za što! Moramo otići odavde... Jadni Melecio!

Kaskala je po stanu polugola i hitro se oblačila, sudarajući se s niklovanim stolicama i stolovima sa zrcalnom plohom. Na kraju je zgrabila kutiju za cipele s novcem i sjurila niza stepenice za poslugu, a ja za njom, još mamurna od sna i ne shvaćajući što se događa, premda sam predosjećala da mora biti nešto ozbiljno. Sišle smo istog trena kad je policija nagrnula u dizalo.

U prizemlju smo naletjele na kućepaziteljicu u spavaćici, neku Galježanku majčinskog srca koja je u obična vremena trampila slasne omlete s krumpirom i kobasicama za bocu kolonjske vode. Kad nas je vidjela onako neuredne i čula policijsku galamu i sirene s patrolnih kola na 128 i ulici, shvatila je da nije trenutak za pitanja. Dala nam je znak da krenemo za njom u podrum, odakle se kroz izlaz za nuždu moglo izići na obližnje parkiralište, pa smo pobjegle tuda, ne izlazeći na Ulicu Republike, koju su snage javnog reda bile potpuno okupirale. Gospođa je nakon te bjesomučne trke stala sva zadahtala i naslonila se na zid nekakvog hotela, napola u nesvijesti. Čini se kao da je tek tad ugledala mene.

- Što ćeš ti tu?

-I ja sam pobjegla...

- Odlazi odavde! Ako me nađu s tobom, optužit će me za podvođenje malodobnica!

- A kud da idem? Ja nemam kamo.

- Ne znam, curo. Potraži Huberta Naranja. Ja se moram sakriti i naći nekoga da pomognemo Meleciu, sad se ne mogu brinuti za tebe.

Odjurila je niz ulicu, i zadnje što sam vidjela od nje bila je samo guza umotana u suknju sa cvjetnim uzorkom koja se njihala bez tračka nekadašnje drskosti, zapravo, vidjelo se da je nesigurna. Šćućurila sam se na uglu dok su policijska kola prolazila i zavijala, a bludnice, sodomisti i svodnici bježali na sve strane. Netko me naputio da bježim odande, jer je pismo koje je Melecio napisao a svi ostali potpisali dospjelo je u ruke novinarima pa će se bruka, zbog koje će odletjeti nekoliko ministara i policijskih šefova, svaliti na nas poput udarca sjekire. Upali su u svaku kuću, svaku zgradu, svaki hotel i kuglanu u toj četvrti, odveli u zatvor čak i slijepca koji je prodavao novine i bacili toliko plinskih bombi da se dvanaest ljudi potrovalo a jedno novorođenče umrlo, jer ga majka nije uspjela skloniti na sigurno jer je baš tada bila s mušterijom.

Tri dana i tri noći nije se govorilo o drugome nego o Ratu podzemlja, kako su ga okrstili u novinama. Međutim, pučki ga je duh nazvao Kurvanjskom bunom, a taj su naziv preuzeli i pjesnici. Bila sam bez i novčića, što mi se dogoditi još toliko puta kasnije, a nisam mogla pronaći Huberta Naranja, koga je taj ratni metež zatekao na drugom kraju grada.

Sva izbezumljena, sjela sam među dva stupa ispred neke zgrade, spremna za borbu protiv osjećaja osamljenosti, koji sam iskusila i ranije, a sad me ponovo obuzimao. Sakrila sam glavu među koljena, pozvala majku i vrlo brzo osjetila njezin nježan miris po čistom platnu i škrobu. Pojavila se preda mnom ista kao i prije, s pletenicom skupljenom na zatiljku i očima od dima što su blistale na pjegavu licu, i rekla mi da ta zbrka nema veze sa mnom i da se nemam zašto bojati, da se umirim i da krenemo zajedno. Ustala sam i ona me uzela za ruku. Nisam pronašla nijednog znanca, a nisam imala ni hrabrosti da se vratim u Ulicu Republike, jer sam, kad god bih se približila, ondje vidjela policijska kola i zamišljala kako čekaju baš mene. O Elviri već dugo nisam ništa znala, a Kumu nisam ni tražila jer je ona već jamačno sasvim skrenula umom i zanimala se samo za lutriju, uvjerena da će joj sveci telefonom javiti na koji broj treba igrati, ali nebeski su se dvori varali u prognozi baš kao i svaki smrtnik.

Slavna Kurvanjska buna sve je okrenula naglavce. Javnost je u početku aplaudirala žustroj vladinoj akciji, a Biskup je prvi javno podržao poteze čvrste ruke protiv grešnog vladanja; ali, prilike su se okrenule kad je humoristički list što ga je izdavala grupa umjetnika i intelektualaca pod naslovom »Sodoma i Gomora« objavio karikature visokih funkcionara upletenih u korupciju. Dva lika opasno su sličila Generalu i čovjeku s gardenijom, čiji je udio u svakovrsnim poslovima bio poznat, ali se dotad nitko nije usuđivao pisati o tome. Služba sigurnosti razorila je uredništvo, razbila im strojeve, spalila papir, uhitila službenike koje je uspjela naći a direktora proglasila bjeguncem; sljedećeg dana njegov je leš nađen u nekom automobilu parkiranu u samom središtu grada, priklan i sav iznakažen. Svi su znali tko su krivci za tu smrt, isti oni koji su pobili studente i maknuli tolike druge, čija su tijela završila u bunarima bez dna, u nadi da ako ih u budućnosti netko i nađe, može pomisliti da su fosili. Zbog tog je zločina javnost, koja je godinama podnosila nepravde diktature, izgubila strpljenje, i u roku od nekoliko sati organizirane su masovne demonstracije, posve različite od munjevitih mitinga kojima je opozicija uzalud prosvjedovala protiv vlasti. Ulice oko Trga Oca Domovine preplavili su studenti i radnici koji su dizali barjake, lijepili plakate i palili kaučuk. Činilo se kao da je strah konačno ustuknuo i otvorio put pobuni. Usred te gungule jednom se postranom ulicom probijala kratka povorka čudna izgleda, bile su to građanke iz Ulice Republike, koje nisu shvaćale opseg političkog skandala pa su mislile da se narod digao u njihovu obranu. Nekoliko se tih razgaljenih ninfa popelo na improviziranu tribinu da zahvali za gestu solidarnosti s njima koje je, kako su same rekle, društvo zaboravilo. I dobro je da je tako, zemljaci, jer, bi li majke, zaručnice i žene mirno spavale da mi ne obavljamo svoj posao? Gdje bi se izritali njihovi sinovi, zaručnici i muževi da mi ne vršimo svoju dužnost? Svjetina im je tako pljeskala da je zamalo sve preraslo u karneval, ali prije no što se to dogodilo General je izveo vojsku na ulicu.