Eva Luna (13 page)

Živio je u kolonijalnoj vili usred vlažna parka u kojem je rasla bujad, golema poput hobotnica, i divlje orhideje ovješene o drveće. Noću su među krošnjama u vrtu svijetlile crvene točkice, oči patuljaka i drugih dobrih bića koja žive među biljem, ili običnih šišmiša koji su se u nisku letu spuštali s krovova. Rastavljen, bez djece i prijatelja, ministar je živio sam u toj začaranoj kući. Kuću je naslijedio od djeda i bake, i bila je prevelika za njega i poslugu, pa su mnoge sobe bile prazne i zaključane. Moja se mašta razmahivala pred tim vratima poredanima duž hodnika, činilo mi se da iza njih dopire mrmljanje, stenjanje, smijeh. U početku sam prislanjala uho i vrebala kroz pukotine, ali ubrzo mi uopće nije trebalo takvih metoda da zamislim cijele svjetove sakrivene iza vrata, svaki sa svojim zakonima, vremenom, stanovnicima pošteđenima navada i zagađenosti svakodnevnice. Svakoj sam sobi dala zvučno ime koje je podsjećalo na majčine priče, Katmandu, Medvjeđa palača, Merlinova spilja, i uz minimalni misaoni napor uspijevalo mije prodrijeti kroz drvo i ući u nevjerojatne priče koje se zbivaju s druge strane zidova.

Osim šofera i tjelohranitelja, koji su prljali parket i krali pića, u vili smo radili kuharica, stari vrtlar, nadzornik i ja. Nikad nisam shvatila zašto su unajmili mene, niti kakav je bio poslovni ugovor između gospodara i moje Kume, gotovo sam cio dan bila slobodna, trčkarala sam po vrtu, slušala radio, sanjarila o zatvorenim sobama ili pričala ostalima u kući priče o duhovima u zamjenu za slatkiše. Morala sam obavljati samo dva posla: čistiti cipele i prazniti gospodareve vrčine. Onog dana kad sam nastupila posao bila je večera za ambasadore i političare. Nikad nisam vidjela takvo spremanje. Kamionom su dovezli okrugle stolove i pozlaćene stolce, iz škrinja s nasljedstvom izvukli su vezene stolnjake a iz kredenaca u blagovaonici servis za gozbe i jedaći pribor sa zlatom urezanim obiteljskim monogramom. Nadzornik mi je dao krpu da brišem stakleno posuđe do visokog sjaja, a mene je oduševio savršen zvuk čaša pri doticaju i svjetlost svjetiljaka koja se u svakoj od njih odražavala u duginim bojama. Dovezen je i voz ruža, koje su pometali u porculanske vrčeve razmještene po odajama. Iz ormara su se pojavile zdjele i karafe od potamnjela srebra, kroz kuhinju je prolazila riba i meso, vino i sirevi dopremljeni iz Švicarske, ušećereno voće i torte naručene u samostanu. Deset konobara u bijelim rukavicama služilo je uzvanike, dok sam ja gledala iza zastora gostinjske sobe, zanesena tom profinjenošću koja mi je davala novu građu da okitim svoje priče. Sad sam mogla opisivati carske gozbe domećući pojedinosti koje mi nikad ne bi same pale na pamet: glazbenike u frakovima koji na terasi sviraju ritmove za ples, fazane punjene kestenjem i okrunjene pravim perjanicama, pečenke koje su iznosili na stol poškropljene alkoholom i opaljene modrim plamenovima. Nisam htjela ići na spavanje dok nisu otišli i zadnji gosti. Sutradan je trebalo čistiti, brojiti noževe, pobacati uvele kite cvijeća i vratiti svaku stvar na svoje mjesto. Uklopila sam se u uhodani kućni ritam.

Na drugom katu bila je ministrova spavaonica, prostrana odaja s izrezbarenim bucmastim anđelima po uzglavlju postelje, s kazetiranim stropom, starim čitavo stoljeće, prostiračima dopremljenim s Istoka, po zidovima su blistali sveci iz Quita i Lime iz kolonijalnih vremena te zbirka ministrovih fotografija u društvu raznih odličnika. Nasuprot pisaćem stolu od palisandra kočio se starinski naslonjač od biskupskog baršuna, pozlaćenih nogu i oručja, s rupom na sjedalu. Tamo se gazda smještao kad god je trebao udovoljiti potrebama tijela, čiji su rezultati prelazili u posudu od fajanse smještenu ispod rupe. Znao je sate i sate boraviti na tom anakroničnom stolcu, pisati pisma ili govore, čitati novine ili piti viski. Kad je bio gotov, povukao bi uže zvonca koje je odjekivalo po cijeloj kući kao da je Sudnji dan, a ja sam, bijesna, jurila gore da odnesem vrčinu, ne shvaćajući zašto taj čovjek ne ide na zahod kao svaki drugi normalan stvor.

- To je stara gospodinova mušica, ne pitaj takve stvari, dijete, to je bilo sve nadzornikovo objašnjenje.

Nakon nekoliko dana počela sam osjećati da se gušim, nisam mogla disati, stalno sam se davila, škakljilo me po dlanovima i stopalima, znojila sam se od adrenalina. Ni nada da ću vidjeti još koju gozbu pa ni basnoslovne pustolovine u zatvorenim sobama nisu mi mogle izbrisati iz pameti naslonjač od baršuna, gospodarev izraz dok mi rukom pokazuje što mi je činiti, nošenje onoga da ga ispraznim. Petog dana, zabavljena nečim u kuhinji, na trenutak sam se oglušila na poziv zvonca, ali nakon nekoliko minuta poziv mi je već odzvanjao u ušima. Konačno sam se popela, stepenicu po stepenicu, sve bješnja pri svakom novom koraku. Ušla sam u onu raskošnu sobu natopljenu vonjem staje, sagnula se iza naslonjača i izvukla vrčinu. Zatim sam vrlo mirno, kao da ponavljam svakodnevnu radnju, podigla sud i iskre-nula ga na Ministra, rješavajući se tako poniženja jednim pokretom zgloba. On je na trenutak nepomično sjedio, i tupo buljio preda se.

- Zbogom, gospodine.

Okrenula sam se na petama, brzo izišla iz sobe, pozdravila se sa zaspalim likovima iza zapečaćenih vrata, sišla niza stepenice, prošla između vozača i tjelohranitelja, zatim kroz park i otišla prije nego se oštećeni pribrao od iznenađenja. Nisam se usudila ići Kumi, koje sam se bojala otkad mi je u svom ludilu zaprijetila daće i mene sašiti iznutra. U nekoj kavani dopustili su mi da telefoniram pa sam nazvala broj stare usidjelice da čujem Elviru, ali mi rekoše da je jednog jutra izišla, odvezla lijes na iznajmljenim kolicima i više se nije vraćala, ne znaju ništa o njoj, isparila je bez isprike i ostavila svu ostalu imovinu. Osjetih da sam već prije proživjela isti osjećaj nezaštićenosti, zazvah majku da me ohrabri i nagonski krenuh prema središtu grada, držeći se kao da me ondje netko čeka.

Na Trgu Oca Domovine gotovo nisam prepoznala kip konjanika, jer su ga ulaštili pa je golubinji izmet i zelenkastu patinu od starosti sad zamijenio visoki sjaj. Pomislila sam na Huberta Naranja, jer sam jedino s njim u životu sklopila nešto slično prijateljstvu, ne pomišljajući da me on mogao zaboraviti ili da ću ga teško pronaći, jer nisam živjela dovoljno da bih bila pesimist. Sjela sam na rub zdenca kod kojeg se on kladio na ribu bez repa, i gledala ptice, crne vjeverice i ljenjivce u krošnjama. Pred večer sam zaključila da sam dosta čekala, pa sam ustala i krenula postranim ulicama u kojima je bilo ostataka divne kolonijalne gradnje, koje još nisu razorile mehaničke kopačice talijanskih građevinara.

Pitala sam za Naranja u dućančićima, na kioscima i u restoranima u kojima su ga poznavali, jer su to bila njegova bojna polja od najmanjih nogu. Svugdje su me ljubazno dočekali, ali nitko se nije htio obvezivati odgovorom, pretpostavljam da je diktatura naučila ljude držati jezik za zubima, nikad ne znaš, čak i curica s pregačom kućne pomoćnice i krpom za prašinu o struku može postati sumnjivom. Konačno se netko smilovao i prišapnuo mi da zna biti u Ulici Republike, noću se klati onuda, tako mi je rekao. U to se doba četvrt javnih kuća sastojala od nekoliko traljavo osvijetljenih blokova, beznačajnih u poredbi s tvrđavom u koju se pretvorila kasnije, ali je već tada bilo plakata na kojima su gospodične imale cenzurin crni flaster preko golih grudi, bilo je fenjera koji su pozivali u hotele sa sobama na sat, diskretnih javnih kuća, krikova ispuštenih pri plesu.

Sjetila sam se da nisam jela, ali se nisam usuđivala nikoga moliti - bolje da si mrtva nego da prosiš, ptičice, tuvila mi je u glavu Elvira. Pronašla sam nekakvu slijepu uličicu, smjestila se iza kartonskih kutija i u trenu zaspala. Probudila sam se nekoliko sati kasnije od prstiju oštro zarinutih u rame.

- Vele mi da me tražiš. Kog klinca hoćeš?

Nisam ga odmah prepoznala, ali nije ni on mene.

Huberto Naranjo nije više bio onaj dječak koga sam poznavala. Učinio mi se vrlo elegantnim s onim tamnim zaliscima, zaglađene kose, u uskim hlačama, u čizmicama na visoku potpeticu i s kožnim pojasom što je urešen metalnim zakovicama. Doimao se pomalo umišljeno, ali mu je iz očiju virila zaigranost koju nijedna od grozota što ih je u životu proživio nije uspjela izbrisati. Moglo mu je biti malo više od petnaest godina, ali je izgledao starije jer se u hodu klatio neznatno povijen u koljenima, gazio je široko, glavu zabacivao unatrag, a s donje usne visila mu cigareta. To držanje nalik na razbojničko pomoglo mi je da ga prepoznam, jer je jednako hodao i kao dječačić u kratkim hlačama.

- Ja sam Eva.

-Tko?

- Eva Luna.

Huberto Naranjo prošao je rukom kroz kosu, zadjenuo palce za pas, ispljunuo cigaretu na tlo i pogledao me odozgo. Bio je mrak pa me nije mogao dobro vidjeti, ali glas mi bijaše isti kao prije, a i oči mu su nazirale u mraku.

- Jesi li ti ona koja priča priče?

- Jesam.

Odmah je napustio ulogu neotesanca i pretvorio se u dječačića omamljena poljupcem u nos kojim sam se jednog dana oprostila od njega. Kleknuo je na jednu nogu, prignuo se i nasmiješio, radostan poput djeteta koje je našlo odlutala psa. I ja sam se nasmiješila, još smetena od sna. Sramežljivo smo si pružili ruke, znojni dlanovi, pipali smo se, prepoznavali, sramežljivi, zdravo, bog, i odjednom nisam mogla izdržati, uspravila sam se, ovila mu ruke oko vrata i pritisla mu se o prsa, trljajući lice o njegovu košulju za nastup i o vrat zamrljan mirišljavim briljantinom, a on me utješno tapšao po leđima i gutao slinu.

- Postajem gladna - rekoh jedino što mi je palo na pamet, kako bih nekako prikrila da me tjeralo na plač.

- Obrisi nos pa idemo jesti - odgovorio mi je, napamet si popravljajući frizuru džepnim češljem.

Vodio me praznim i tihim ulicama do jedine kuglane koja je u to doba još bila otvorena, ušao je gurnuvši vrata onako kako to čine kauboji, i našli smo se u polu-mračnoj sobi koje su se obrisi gubili u duhanskom dimu. S automata su dopirale čeznutljive pjesme, dok su se gosti dosađivali oko biljarskih stolova ili opijali kraj šanka. Odveo me za ruku iza gostionice, prošli smo nekim hodnikom i ušli u kuhinju. Tamnoput i brkat momak rezao je komade mesa nožem kojim je rukovao kao da je sablja.

- Crni, daj ovoj maloj jedan odrezak, ali da bude obilat, jesi li me čuo?

I uz to dva jaja, rižu i pečenih krumpirića. Ja plaćam.

- Kako ti kažeš, Naranjo. Zar nije to ona koja te tražila? Bila je ovdje poslije podne. Je li ti to cura? -nasmiješio se i namignuo.

- Ne budali, Crni, to mi je sestra.

Dao mi je jela više nego što je potrebno za dva dana. Dok sam žvakala, Huberto Naranjo šutke me gledao i stručnjački mjerio vidljive promjene na mom tijelu, nevažne jer sam se razvila tek kasnije. Ipak, tek nabubrile grudi, kao dva limunčića, nazirale se ispod pamučne pregače, a kako je Naranjo i onda kao i danas znao ocijeniti žensku, mogao je predvidjeti buduće oblike bokova i ostalih izbočina, i izvesti zaključke.

- Jednom si mi rekao da ostanem s tobom - rekoh mu.

- To je bilo prije nekoliko godina.

- Sad sam došla da ostanem.

- O tome ćemo poslije večere, sad jedi kolač, Crni odlično pravi kolače odgovorio je, a lice mu se odjednom rastužilo.

- Ne možeš ostati sa mnom. Žensko ne može živjeti na ulici - presudio je Huberto Naranjo oko šest ujutro, kad u kuglani više nije bilo ni žive duše a zamrle su čak i ljubavne pjesme s automata. Vani se danilo, dan kao i svi ostali, počinjala je jurnjava ljudi i vozila.

- Ali prije si mi sam predlagao!

- Da, ali tad si bila dijete.

Nikako nisam shvaćala logiku takva razmišljanja. činilo mi se da se sada, kad sam nešto odraslija, mogu ipak spremnije suočiti sa sudbinom i da imam veliko iskustvo, ali on mi je objasnio da je baš obrnuto: kako rastem, sve mi je potrebnija muška zaštita, barem u mladosti, a kasnije je svejedno, jer se nikomu neću ni dopadati. Ne pitam te da me paziš, nitko me ne napada, želim samo biti s tobom, objašnjavala sam, ali bio je neumoljiv i, da skrati, prekinuo je razgovor udarcem šake o stol

- dobro, mala, sad je dosta, u klinac s tvojim objašnjenjima, umukni.

Čim se grad probudio, Huberto Naranjo uhvatio me za ruku i napola odvukao Gospođi, u stan na šestom katu jedne zgrade u Ulici Republike, puno uščuvaniji od većine stanova u toj četvrti. Otvorila nam je zrela žena u jutarnjem ogrtaču i papučama s kićankama, još ošamućena od sna, žvačući mamurluk od prethodnih neprospavanih noći.

 - Sto ti je, Naranjo?

- Dovodim ti prijateljicu.

- Kako ti pada na pamet da me dižeš iz postelje u ovo doba?

Ipak nas je pozvala da uđemo, ponudila nam da sjednemo i rekla da se ide malo urediti. Nakon nekog vremena konačno se pojavila neka žena, prilazeći nam palila je svjetla i burkala sve oko sebe lepršanjem najlonskog ogrtača i groznim mirisom. Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim da je to ista osoba, sad su joj trepavice bile duže, koža je izgledala kao porculanski tanjur, blijedi uvojci bez sjaja sad su ukrućeno stajali, vjeđe joj bile poput dviju modrih latica, a usta poput razlomljene trešnje; te zapanjujuće promjene nisu izobličile simpatični izraz njena lica niti draž osmijeha. Gospođa, kako su je svi zvali, smijala se bilo čemu, a pritom je borala lice i prevrtala očima, i tom me ljubaznom i zaraznom gestom odmah osvojila.

- Zove se Eva Luna i živjet će ovdje kod tebe -objavio joj je Naranjo.

- Ti si lud, sinko moj.

- Ja ću ti plaćati.

- Da vidimo, curice, okreni se da te vidimo. Ja nisam u tom poslu, ali...

- Ona nije za posao! - prekinuo ju je on.

- Ne mislim je odmah zapošljavati, nitko je ne bi uzeo'm" besplatno, ali mogu je poučiti.

- Ništa od toga. Ponašaj se prema njoj kao da mi je sestra.

- A što će meni tvoja sestra?

- Za društvo, zna pričati priče.

- Što?

- Zna pričati priče.