Eva Luna (17 page)

Pred noć, kad su se vratili kućama, zlikovac se usudio izići iz vode, ušao u automobil, pobjegao i nikad se više nije vratio. Slijedećih je dana sunce ugrijalo kuću i pretvorilo je u ogromni lonac u kojem se mango kuhao kao da je na laganoj vatri, građevina je zadobila boju zemlje, smekšala se i izobličila, rascijepila i sagnjila, a godinama nakon toga selo je prožimao miris marmelade.

Od tog se dana Riad Halabi počeo smatrati mještaninom, a ljudi su ga primili kao takva i tamo je stvorio dom i trgovinu. Kao i mnoge druge seoske kuće, i njegova je bila četvrtasta, sa sobama raspoređenima oko zatvorena dvorišta u kojem je bilo visoka i krošnjata raslinja koje je davalo hlad, bilo je palmi, paprati i nekoliko voćaka. To je bila jezgra kuće, tamo se vodio život, tuda se prolazilo kad se išlo iz sobe u sobu. Riad Halabi izgradio je u sredini široku i bistru arapsku česmu, koja je umirivala dušu divnim zvukom vode što pada po kamenu. Uz rub toga nutarnjeg vita postavio je keramičke kanaliće kojima je tekao kristalno jasan mlaz, a u svakoj sobi uvijek je bio lavor od majolike s laticama cvijeća u vodi da miris cvijeća ublaži težinu zapare. Na kući je bilo vrata, kao u bogataškim kućama, a s vremenom je i proširena da bi bilo mjesta i za spremišta. U tri velike prednje sobe bila je trgovina a straga su bile sobe za stanovanje, kuhinja i kupaonica.

Malo-pomalo trgovina Riada Halabfa postala je najbogatijom u cijelom kraju, tamo se moglo kupiti sve: hrana, gnojivo, dezinficirajuća sredstva, tkanine, lijekovi, a ako nečega nije bilo na skladištu, molili su Turčina da to donese sa slijedećeg putovanja. Trgovina se zvala »Biser Istoka«, u čast njegove žene Zuleme. Agua Santa bilo je siromašno selo, s kućama od suhog blata, drveta i trstike, stajalo je uz cestu i sječom se branilo od divljeg raslinja koje bi ga inače progutalo. Useljenički val i neredi modernog doba nisu bili doprli donde, ljudi su bili ljubazni, zadovoljstva jednostavna, i da nije u blizini bilo Kaznionice Santa Maria, bilo bi to samo jedno u nizu malih naselja u tom kraju, ali mu je prisutnost žandarmerije i javne kuće davalo gradski ton. Život je šest dana u tjednu protjecao bez iznenađenja, ali je subotom u zatvoru bila smjena straže i čuvari su dolazili da se zabave, mijenjajući svojom prisutnošću običaje seljana koji su se trudili da ih ne vide, praveći se da ona buka dolazi od majmunskog ludovanja u guštiku, ali su ipak iz opreza zaključavali vrata i zatvarali kćeri u kuću.

Toga su dana i Indijanci dolazili prositi milostinju: koju bananu, koju kapljicu, malo kruha. Dolazili su u redu, u dronjcima, djeca su bila gola, starci sićušni od istrošenosti, žene uvijek trudne, svi malo podrugljiva pogleda, a za njima bi išao čopor patuljastih pasa. Župnik je za njih odvajao nekoliko novčića od desetine, a Riad Halabi svakome je darivao po cigaretu ili slatkiš. Prije nego što je došao Turčin, trgovina se svodila na sitnu prodaju poljoprivrednih proizvoda vozačima koji su prolazili cestom. Djeca su od rana jutra postavljala zaslone protiv sunca i slagala povrće, voće i sireve na kakav sanduk, a onda su s njih neprestano rastjerivala muhe. Uz malo sreće uspijevali su nešto od toga prodati i donijeti kući koji novčić. Riad Halabi dosjetio se da se nagodi s vozačima kamiona koji su vozili teret na naftonosna polja a vraćali se prazni, da odvoze povrće odande u grad. Potrudio se i da se ono prodaje kod nekog njegova zemljaka na Glavnoj tržnici, i tako je bar malo pripomogao napretku sela. Nedugo zatim, kad je vidio da u gradu ima interesa za rukotvorine od drveta, pečene gline i šiblja, dao je susjedima da ih rade, da bi ih kasnije nudio trgovinama za turiste, i za šest mjeseci to je postao glavni izvor zarade nekim obiteljima. Nitko nije sumnjao u njegovu dobronamjernost niti raspravljao oko cijena, jer je Turčin u tijeku toga dugog poznanstva mnogo puta dokazao da je častan čovjek. Njegova je trgovina bez ikakve prethodne nakane postala središtem trgovačkog života u mjestu Agua Santa, kroz njegove su ruke prolazili gotovo svi poslovi u tom kraju. Proširio je skladište, dogradio nove sobe, kupio prekrasne željezne i bakrene posude za kuhinju, zadovoljno se osvrnuo oko sebe i zaključio da ima sve što je potrebno jednoj ženi da bi bila zadovoljna.

Tad je pisao majci i zamolio je da mu nađe ženu u rodnome kraju. Zulema je pristala da se uda za nj jer unatoč ljepoti nije uspjela naći muža, a bilo joj je dvadeset i pet godina kad je od ženidbene posrednice čula za Riada Halabia. Rekli su joj da ima zečju usnu, ali ona nije znala što je to, a na fotografiji koju su joj pokazali vidjela se samo sjena između nosa i usta, koja je prije sličila iskrivljenu brku nego prepreci za vjenčanje. Majka ju je uvjerila da tjelesni nedostatak nije važan za zasnivanje obitelji i da je i to bolje nego ostati neudata, i pretvoriti se u služavku udanim sestara. Osim toga, muža možeš i zavoljeti ako se potrudiš; Alahov je zakon da se dvije osobe koje skupa spavaju i donose na svijet djecu počnu i poštovati, govorila je.

S druge strane, Zulema je mislila da je ženik nekakav bogati trgovac nastanjen u Južnoj Americi pa je, premda nije imala pojma gdje je to mjesto čudnovata imena, povjerovala da će biti ugodnije nego četvrt puna muha i štakora u kojoj je živjela.

Primivši od majke potvrdan odgovor, Riad Halabi pozdravio se s prijateljima u mjestu, zatvorio trgovinu i kuću, ukrcao se na brod i zaplovio u svoju zemlju, gdje ga nije bilo petnaest godina. Pitao se hoće li ga njegovi prepoznati, jer se osjećao kao druga osoba, kao da ga je američki krajolik i težak život iznova istesao, ali se zapravo nije puno promijenio: nije više bio onaj mršavi momak, sav u očima i kukastom nosu, nego krupan čovjek s dvostrukim podbratkom i sklon debljanju, ali je i dalje bio sramežljiv, nesiguran i osjećajan.

Vjenčanje Zuleme i Riada Halabia obavljeno je u skladu sa svim običajima, jer je mladoženja sve to mogao platiti. Bio je to nezaboravan događaj za siromašno selo gdje se više i nisu sjećali kako izgleda prava svečanost. Možda je jedini loš znak bio khamsin, pustinjski vjetar što je zapuhao početkom tjedna pa se pijesak uvukao posvuda, prodro u kuće, poderao odjeću, izborao kožu, a kad je došao dan vjenčanja, mladencima je pijesak bio među trepavicama. Ta pojedinost nije omela slavlje. Prvog dana sastale su se prijateljice i žene iz obiju obitelji da razgledaju dotu, narančin cvijet, ružičaste vrpce, a dotle su jele lokume, »gazeline rogove«, bademe i pistacije i ispuštale nekakav suzdržano radosni »ijuju« koji se razlijegao po ulici i stizao do muškaraca u kavani.

 Drugog dana Zulema je, praćena povorkom, otišla u javnu kupelj, na čelu je išao neki starac s tamburinom da ljudi odvrate pogled pri prolazu mladenke odjevene u sedam prozračnih oprava. Kad su je u kupelji razodjenuli, da rođakinje Riada Halabia vide je li dobro uhranjena i da nema ožiljaka, majka joj je udarila u plač, kako nalažu običaji. Stavili su joj u ruke hennu, depilirale su joj cijelo tijelo sumporom i voskom, masirale je kremom, uplele joj u kose umjetne bisere i pjevale, plesale i jele slatkiše uz čaj od mente, ne zaboravljajući luj, francuski zlatnik što ga je mladenka darovala svakoj prijateljici.

Trećeg dana bio je obred Neftah. Baka joj je dotakla čelo ključem da joj duh bude otvoren za iskrenost i ljubav, a zatim su joj majka i otac Riada Halabia obuli nanule namazane medom, da u brak uđe slatkom stazom.

Četvrtog je dana, odjevena u jednostavnu tuniku, primila svekra i svekrvu da ih počasti jelima koja je sama pripremila, i skrušeno je poniknula pogledom kad su joj rekli da je meso tvrdo a kus-kus neslan, ali da je zato mladenka lijepa.

Petog je dana iskušana Zulemina ozbiljnost tako da su joj doveli tri pjevača koji su pjevali nepristojne pjesme, ali ona je pod velom zadržala ozbiljnost, i kako se koja prostota odbijala od njena nepomičnog djevičanskog lica, tako je bila nagrađivana novcem. U drugoj prostoriji teklo je muško slavlje, na kojem je Riad Halabi morao podnositi šale cijelog susjedstva.

Šestog su se dana vjenčali u vijećnici, a sedmoga su primili kadiju. Uzvanici su donijeli darove do nogu mladenaca, izvikujući svotu koju su za njih platili, otac i majka nasamo su sa Zulemom ispili zadnju kokošju juhu i predali kćer mužu vrlo nevoljko, kako se to obično radi. Žene iz njegove obitelji odvele su je u sobu uređenu za tu priliku, zamijenile joj haljinu noćnom košuljom, i otišle van k muškarcima, da skupa čekaju da se na prozoru pojavi zakrvavljena plahta njene čistoće.

Napokon je Riad Halabi bio nasamo s ženom. Nikad se prije nisu vidjeli izbliza, niti su razmijenili riječ ili osmijeh. Običaj je bio da ona bude uplašena i da drhti, ali je on bio taj koji je drhtao. Dok se mogao držati podalje i dok nije morao otvarati usta, njegova se mana manje vidjela, ali nije znao kako će djelovati na ženu kad budu nasamo. Sav smeten, prišao joj je i pružio prste da je dotakne, privučen sedefastim odsjajem kože, izdašnošću tijela i sjajem u kosi, ali tad je ugledao izraz gađenja u njezinu pogledu, i kretnja mu je zastala u zraku. Izvadio je rupčić i prinio ga licu, držeći ga ondje dok ju je drugom rukom skidao i milovao, ali ni sve njegovo strpljenje i nježnost nisu mogli nadvladati Zuleminu odbojnost. Bio je to tužan susret za oboje.

Kasnije, dok je svekrva na balkonu tresla plahtu, svijetlomodru da odagna zle duhove, i dok su susjedi dolje pucali a žene raspaljeno cičale, Riad Halabi skrio se u kut. Poniženje ga je paralo kao nož u utrobi. Taj je bol ostao u njemu poput prigušena jauka, i nije ga spominjao sve do dana kad je sve ispričao prvoj osobi koja ga je poljubila u usta. Odgoj mu je nalagao načelo šutnje: muškarcu je zabranjeno pokazivati osjećaje ili tajne želje. On je, kao muž, bio Zulemin vlasnik, i ne bi bilo pravo da ona zna za njegove slabosti, jer bi ih mogla iskoristiti da ga povrijedi ili ovlada njime. Otputovali su u Ameriku i Zulema je brzo shvatila da njezin muž nije bogat i da se nikad neće ni obogatiti. Od prvog je trenutka zamrzila tu novu domovinu, to selo, tu klimu, te ljude, kuću; nije htjela učiti španjolski i pomagati u trgovini, ispričavajući se groznim glavoboljama; zatvorila se u kuću, ležala po cijele dane, gušila se u jelu i bivala svaki dan sve deblja i zlovoljnija. Potpuno je ovisila o mužu, čak i za sporazumijevanje sa susjedima, gdje je on morao služiti kao prevodilac.

Riad Halabi mislio je da je treba pustiti da se privikne. Bio je uvjeren da će sve biti drukčije kad dođu djeca, ali djeca nisu dolazila unatoč strastima u kojima su uživali noćima i za popodnevnih leškarenja, uvijek s rupčićem preko ustiju. Tako je prošla godina, dvije, tri, deset, sve dok ja nisam došla u »Biser Istoka« i u njihove živote.

Bilo je vrlo rano i selo je još spavalo kad je Riad Halabi zaustavio kamiončić. Uveo me u kuću na stražnja vrata, prošli smo kroz unutarnje dvorište po kojem je klizila voda iz česme i čuo se žablji kreket, i ostavio me u kupaonici sa sapunom i ručnikom u rukama. Dugo sam puštala vodu po tijelu, sapirući sa sebe obamrlost od putovanja i višetjednu zapuštenost, sve dok se nije pojavila prava boja mog tijela, boja koje se, onako neuredna, više nisam ni sjećala. Zatim sam se obrisala, splela kosu u pletenicu, obukla mušku košulju, skupila je u struku uzetom i nazula espadrile od šatorskog krila koje je Riad Halabi donio iz trgovine.

- Sad ćeš jesti polako i mirno, da te ne zaboli trbuh - rekao mi je domaćin, dovodeći me u kuhinju, na gozbu s rižom, mesom u pšeničnom brašnu i kruhom bez kvasca.

- Zovu me Turčin, a tebe?

- Eva Luna.

- Kad odem na put, žena mi ostane sama, i treba joj netko da joj pravi društvo. Ona ne ide nikuda, nema prijateljica, ne zna španjolski.

- Vi biste da vam ja budem služavka?

- Ne. Bit ćeš mi nešto kao kćerka.

- Već dugo nisam bila ničija kći i ne sjećam se više što moram raditi. Moram li sve slušati?

- Da.

- A što ćete mi učiniti ako ne budem dobra?

- Ne znam, vidjet ćemo.

- Upozoravam vas da ne podnašam da me tuku...

- Nitko te neće tući, dijete.

- Ostat ću mjesec dana za probu, pa ako mi se ne svidi, pobjeći ću.

- U redu.

Tog trenutka u kuhinju je ušla Zulema, sva smetena od sna. Odmjerila me od glave do pete ne pokazujući iznenađenje zbog moje prisutnosti, jer je već bila navikla da podnosi muževu okorjelu gostoljubivost, bio je kadar dovesti bilo koga ako mu se učinilo da je u nevolji. Prije mene bijaše pokupio nekog putnika s magarcem, i dok je ovaj skupljao snagu za nastavak puta, živina je pojela oprano rublje s konopca koje se sušilo i dobar dio robe u trgovini.

Zulema je, onako visoka, bijela, crnokosa, s dva madeža kraj usta i velikim, izbuljenim i sjetnim očima, došla u pamučnoj košulji koja joj je sezala do peta. Kitila se zlatnim naušnicama i narukvicama, zveckavim poput praporaca. Promotrila me bez ikakva oduševljenja, uvjerena da sam kakva prosjakinja što ju je njezin muž pokupio s ulice.

Pozdravila sam je na arapskom, kako me trenutak prije toga naputio Riad Halabi, i tad se Zulema sva stresla i široko osmjehnula, uzela mi glavu u ruke i poljubila me u čelo, odgovarajući mi čitavom litanijom na svom jeziku. Nasmijao se i Turčin, i pokrio usta rupčićem. Taj pozdrav bio je dovoljan da smekša srce moje nove gospodarice, i ja sam se otad osjećala kao da sam odrasla u toj kući. Jako mi je koristila navika ranog ustajanja.

Budila sam se sa suncem, energično ustajala izbacujući noge iz postelje i od tog trenutka nisam više sjedala, nego samo pjevala i radila. žurila sam spremiti kavu po dobivenim napucima, pustila sam je da triput proključa u bakrenom vrčiću i dodavala joj mirisne sjemenke srdiša, zatim sam je prelijevala u lončić i nosila je Zulemi, koja ju je ispijala ne otvarajući oči a zatim opet dugo spavala. Zato je Riad Halabi doručkovao u kuhinji. Volio je sam pripremati taj prvi obrok, pa je malo-pomalo izgubio sram zbog izobličenih usta i dopuštao da mu pravim društvo. Nakon toga skupa smo dizali metalnu roletu na trgovini, čistili tezgu, slagali namirnice, a zatim sjeli i čekali kupce, koji su se brzo pojavljivali. Prvi put mogla sam slobodno ići na ulicu, prije sam uvijek bila zatvorena među zidovima, iza zaključanih vrata, ili pak izgubljena na ulici nekoga nepoznatog grada. Tražila sam izlike za razgovor sa susjedima ili za odlazak na popodnevnu šetnju na trg. Tamo je bila crkva, pošta, škola i žandarmerija, tamo su svake godine udarali u bubnjeve i za Svetoga Ivana, palili krpenu lutku u znak sjećanja na Judinu izdaju, krunili mjesnu ljepoticu, a za Božić je učiteljica Ines organizirala žive slike, s učenicima odjevenima u krep-papir i poprskanima srebrnkastim injem: oni su izvodili prizore iz Navješćenja, Rođenja i Herodova pokolja nevine dječice. Hodala sam i govorila vrlo glasno, veselo i izazovno, miješajući se s ljudima, zadovoljna što pripadam toj zajednici. Na prozorima u mjestu Agua Santa nije bilo stakala, a vrata su uvijek bila otvorena, i bio je običaj da se ljudi posjećuju, pozdravljaju kad prolaze pored tuđe kuće, ulaze na kavu ili voćni sok, svi su se poznali, nitko se nije mogao žaliti da je sam ili zapušten. Ondje ni mrtvi nisu bili sami.