Eva Luna (2 page)

Consuelo se izgledom isticala između ostalih, pa su redovnice, uvjerene da to nije slučajnost nego znak Božje volje, revno gajile nadu da će se i ona zarediti i služiti Crkvi, ali svi njihovi napori razbijali su se o djevojčinu nagonsku odbojnost. Sama je dobrovoljno pokušavala, ali nije uspjela prihvatiti toga nasilnog boga o komu su propovijedale časne sestre, više bi voljela neko veselije, materinsko i osjećajno božanstvo.

- To je Presveta Djevica Marija - objasnile su joj.

- Je li ona Bog?

- Nije, ona je Majka Božja.

- A tko je veći gospodar na nebu, Bog ili njegova mama?

- Šuti, ludo, šuti i moli. Moli Gospodina da te prosvijetli - savjetovale su joj.

Consuelo je često sjedila u kapelici i gledala oltar okrunjen zastrašujuće stvarnim Kristom i pokušavala izmoliti krunicu, ali se ubrzo gubila u beskrajnim pustolovinama u kojima su se uspomene na prašumu i osobe iz Svete povijesti neprestano prepletale, a svaka je nosila svoj dio strasti, osvete, mučenja i čuda. Pohlepno je gutala sve: obredne riječi na misi, nedjeljne propovijedi, pobožna štiva, noćne šumove, vjetar među stupovima na hodniku, budalasti izraz lica svetaca i pustinjaka u crkvenim nišama. Naučila je da bude mirna i čuvala je neizmjerno obilje priča poput skromna imetka sve dok joj ja nisam pružila priliku da ispusti bujicu riječi koju je u sebi držala. Toliko je vremena Consuelo provodila nepomična u kapelici, sklopljenih ruku, mirna kao govedo dok preživa, da se po samostanu počelo šuškati da je svetica i da vidi nebeska ukazanja; časna majka, praktična Katalon­ka, koja je manje od drugih redovnica vjerovala u čuda, shvatila je da nije posrijedi svetost, nego neizlječiva rastresenost. Budući da Consuelo nije zanimalo šivanje pokrivača, pravljenje hostija ili košara, proglasila je njeno školovanje završenim i našla joj služinsko mjesto u kući stranog liječnika, Profesora Jonesa. Odvela ju je za ruku do malo oronule, premda još uvijek sjajne palače na kraju grada, u podnožju brijega koji su sadašnje vlasti pretvorile u Nacionalni park. Prvi dojam što ga je na nju ostavio taj čovjek bio je tako strašan da ga se bojala još mjesecima poslije toga prvog susreta. Ušao je u primaću sobu u mesarskoj pregači i s čudnom metalnom spravom u ruci, nije ih pozdravio, otpravio je časnu majku sa nekoliko nerazumljivih rečenica, a nju je, zagunđavši, poslao u kuhinju i ne pogledavši je pravo, zauzet vlastitim naumima. Zato je ona dobro promotrila njega, jer nikad prije nije vidjela tako zastrašujućeg stvora, ali je morala priznati da je lijep kao Isusova slika, sav zlatan, iste onakve svijetle kneževske brade i očiju nemoguće boje. Taj jedini gospodar što ga je Consuelo ikad imala godinama je usavršavao način konzerviranja mrtvaca, i, na sreću ljudskog roda, odnio je tajnu svog umijeća sa sobom u grob. Također je istraživao neki lijek protiv raka, jer je primijetio da se ta bolest rijetko javlja u krajevima gdje ima malarije i zaključio da će se stanje oboljelog od raka poboljšati bude li izložen ubodima močvarnog komarca. Po istoj logici vršio je pokuse lupajući po glavi luđake po rođenju ili po uvjerenju, jer je u »Galenovu listu« pročitao da se netko pretvorio u genija zahvaljujući cerebralnom poremećaju izazvanu ozljedom. Bio je okorjeli antisocijalist. Izračunao je da bi, kad bi se razdijelila sva bogatstva ovoga svijeta, svakom stanovniku našeg planeta pripalo manje od trideset i pet centi, te da su revolucije stoga beskorisne. Doimao se zdravo i snažno, ali je neprestano bio neraspoložen, a posjedovao je znanje mudraca i mane crkvenjaka. Njegova formula za balzamiranje bila je zadivljujuće jednostavna, kao i svi veliki izumi. Nije bilo vađenja utrobe, pražnjenja lubanje, umakanja u formalin i punjenja smolom i kučinom od kojeg je tijelo na kraju ispadalo naborano poput suhe šljive, a pogled očiju od bojena stakla, zaprepašten. On je naprosto puštao krv iz još topla tijela i nadomještao je tekućinom od koje je ono izgledalo kao živo. Premda blijeda i hladna, koža nije propadala, kosa je ostajala čvrsta, a ponekad su čak i nokti ostajali na mjestu i dalje rasli. Kiseo i jak miris bio je možda jedini problem, ali su se ukućani tijekom vremena privikli na nj.

 U to doba malo se pacijenata dobrovoljno podvrgavalo »ljekovitim« ubodima komaraca ili udarcima štapom od kojih se povećavala inteligencija, ali glas o profesorovoj vještini balzamiranja prešla je ocean, i često su mu dolazili u posjet evropski znanstvenici ili sjevernoamerički trgovci ne bi li mu ukrali formulu. Svi su se vraćali praznih ruku. Najslavniji primjer - kojim se pročuo u cijelom svijetu - bio je poznati odvjetnik koji je za života pokazivao sklonost k liberalizmu pa ga je Dobročinitelj dao ubiti na izlasku s premijere zarzuele »La Paloma« u Gradskom kazalištu. Tijelo su donijeli još toplo, tako izrešetano da se nisu mogle prebrojiti rane, ali je lice bilo netaknuto. Premda je žrtvu držao svojim ideološkim neprijateljem, budući da je bio pristaša autoritarnih poredaka, a u demokraciju je sumnjao jer mu se činila vulgarnom i previše sličnom socijalizmu, smjesta je pristupio balzamiranju, i tijelo je ispalo tako dobro da su mu ukućani obukli najbolje odijelo i smjestili ga u biblioteku da ondje sjedi s olovkom u desnoj ruci. Tako su ga desetljećima čuvali od moljaca i prašine, kao neku vrstu opomene diktatorovoj okrutnosti, a ovaj se nije usudio miješati, jer jedno je svađa sa živima, a sasvim drugo napad na pokojnika.

Kad je Consuelo prebrodila početni strah i shvatila da su mesareva pregača i miris rake oko njega sitnice jer se s njim lako izlazilo nakraj, bio je ranjiv, katkad čak simpatičan, počela se osjećati ugodno u toj kući koja joj se činila kao raj u poredbi sa samostanom: nitko se tu nije dizao u zoru da moli krunicu za dobro ljudskog roda, niti je itko morao klečati na grašku i vlastitom patnjom plaćati tuđe grijehe. Kao i starom zgradom Sestara milosrdnica, i palačom su kružili diskretni duhovi, a vidjeli su ih svi osim Profesora Jonesa, koji se trudio da opovrgne njihovo postojanje jer ne postoji znanstvena podloga za njih. Premda je morala obavljati najgrublje poslove, djevojčica je nalazila vremena za snatrenje i nitko je nije mučio tumačenjem kako je njena muka poput čudotvorne vrline. Bila je otporna, nikad se nije tužila a slušala je bez pogovora, onako kako je naučila kod redovnica. Osim što je odnosila smeće, prala i glačala odjeću, prala zahode, svakodnevno preuzimala led za hladnjake koji je stizao na magarećem samaru uvaljan u krupnu sol, pomagala j e Profesoru Jonesu pri pripremi formule u velikim ljekarničkim staklenkama, brinula se za tijela, brisala prašinu s njih i čistila ustavice na zglobovima, odijevala ih, češljala i mazala obraze karminom. Učenjaku bijaše ugodno s novom sluškinjom. Dok nje nije bilo, radio je sam u strogoj tajnosti, ali s vremenom se navikao na njenu prisutnost i dopustio joj da mu pomaže u laboratoriju jer je pretpostavljao da od te šutljive žene nema nikakve opasnosti. Siguran da će biti uza nj kad god je zatreba, skidao je kaputić i šešir i bacao ih ne gledajući kud će pasti, a ona ih hvatala u letu, i tako, budući da nikad nije griješila, počeo joj je slijepo vjerovati. Tako je, pored izumitelja, jedino Consuelo znala čudotvornu formulu, ali to znanje nije nikad zloupotrijebila, jer joj pomisao da iznevjeri gospodara i trguje tajnom nikad nije pala na um. Gadilo joj se rukovanje leševima i nije shvaćala zašto ih treba balzamirati. Da je od toga kakva korist, priroda bi to bila predvidjela i ne bi dopustila da se mrtvi raspadaju; tako je mislila. Ipak, 16 potkraj života objasnila je sebi želju ljudi da sačuvaju svoje mrtvace, jer je otkrila da se mrtvih lakše sjećamo ako su nadohvat ruke.

Protekle su mnoge godine, a Consuelo je živjela spokojna. Nije zapažala promjene oko sebe, jer je iz samostanskog klaustra prešla u klaustar Profesora Jonesa. U kući je bio radio, pa su mogli slušati vijesti, ali su ga rijetko uključivali, slušali su samo ploče operne glazbe koje je profesor navijao na novome novcatom gramofonu. Nisu primali ni novine, samo znanstvene časopise, jer je učenjak bio ravnodušan prema onome što se događalo u zemlji ili u svijetu, više su ga zanimale apstraktne spoznaje, zapisi o prošlosti ili predodžbe zamišljene budućnosti nego događaji puke sadašnjosti. Kuća je bila golem labirint napravljen od knjiga. Redale su se duž zidova, od poda do stropa, tamne, mirisale su na kožni uvez, pod rukom su bile meke, škriputave, pozlaćenih naslova i bridova, prozirnih listova i finog sloga. Na tim su policama bila sva djela svjetske znanosti, smještena bez vidljiva reda, prem da je Profesor točno znao gdje se svako od njih nalazi. Shakespeareova djela odmarala su se uz »Kapital«, Konfucijeve maksime doticale su »život tuljana«, zemljovidi drevnih pomoraca i indijsko pjesništvo ležali su uz romane strave i užasa. Consuelo je svakog dana po nekoliko sati brisala prašinu s knjiga. Završivši zadnju policu morala se ponovno vraćati prvoj, ali to i jest bio najljepši dio njena posla. Nježno ih je vadila, milovala brišući prašinu, okretala stranice i na trenutak uranjala u tajni svijet svake od njih. Naučila je kako će ih raspoznati i pronaći na policama. Nije se usuđivala moliti Profesora da joj posudi koju, pa ih je uzimala kradom, odnosila u svoju sobu, čitala noću i sutradan vraćala na njihovo mjesto. Consuelo nije ništa znala o mnogobrojnim obratima, katastrofama ili napretku svoga doba, ali je do tančina upoznala studentske nemire, jer su se zbivali baš kad je Profesor Jones prolazio središtem grada pa su ga policajci na konjima gotovo ubili. Morala mu je stavljati obloge na modrice i davati juhu i pivo na dudu sve dok mu rasklimani zubi nisu ponovo očvrsnuli. Doktor se bio zaputio u kupnju kemikalija neophodnih za pokuse ne misleći da je vrijeme poklada, razuzdanih svečanosti nakon kojih svake godine zbrajaju mrtve i ranjene, premda te godine nitko nije ni primjećivao kavge među pijancima zbog događaja koji su prodrmali uspavane savjesti. Jones je baš prelazio ulicu kad je počela strka. Zapravo, nevolja je počela dva dana prije, kad su sveučilištarci prvim demokratskim izbornim postupkom u zemlji birali djevojku godine. Kad su je okrunili i počastili probranim govorima, pri čemu se nekima razvezao jezik pa su stali spominjati slobodu i suverenost, mladež je napravila povorku. Nikad prije nije se ništa slično dogodilo, policija je reagirala tek nakon četrdeseti osam sati, i to baš u času kad je Profesor Jones izlazio iz ljekarne noseći bočice i praške. Vidio je kako se policija približava u galopu, isukanih mačeta, ali nije ni skrenuo ni ubrzao korak jer je mislio na neku kemijsku formulu, a sva ta galama činila mu se vrlo neukusnom. Vratio se k svijesti na nosilima, na putu u bolnicu za sirotinju, i jedva je uspio izustiti da promijene pravac i odnesu ga kući, jer je pridržavao zube rukom da mu se ne raspu po ulici. Dok se on oporavljao na mekanim jastucima, policija je uhitila vođe pobune i spremila ih u podzemnu tamnicu, ali ih nisu mlatili jer je među njima bilo djece iz najuglednijih obitelji. To uhićenje urodilo je silnom solidarnošću, pa se slijedećeg dana desetine mladića javljalo u zatvorima i kasarnama nudeći se da i njih uhite. Kako su pristizali, tako su ih zatvarali, ali su ih nekoliko dana poslije morali pustiti jer u ćelijama nije bilo mjesta za tolike dječake, a jauk majki počeo je smetati Dobročiniteljevoj probavi.

 Nekoliko mjeseci kasnije, kad se zubalo Profesora Jonesa učvrstilo, a polako se oporavljao i od moralne pljuske, studenti su se ponovo pobunili, ovaj put u dosluhu s nekolicinom oficira. Ministar rata svladao je prevratnike u roku od sedam sati, a oni koji su se uspjeli spasiti otišli su u inozemstvo, gdje su ostali sedam godina, do smrti Gospodara Domovine, koji si je priuštio mirnu smrt u vlastitoj postelji, umjesto da bude obješen za testise o uličnu svjetiljku na trgu, što je bila želja njegovih neprijatelja i čega se bojao i američki ambasador. Nakon smrti starog vođe i završetka dugotrajne diktature Profesor Jones gotovo se ukrcao na brod za Evropu uvjeren - kao i mnogi drugi - da će zemlja uroniti u bezizlazni kaos. Užasnuti mogućnošću pučkog ustanka, ministri su se na brzinu sastali i jedan od njih predloži da pozovu liječnika. Računali su, ako se tijelo Cida Campeadora privezano za konja moglo boriti protiv Maura, onda Doživotni Predsjednik može vladati balzamiran iz svoga silničkog naslonjača. Znanstvenik je stigao u pratnji Consuelo, koja je nosila kovčežić i bešćutno motrila kuće s crvenim krovovima, tramvaje, ljude sa slamnim šeširima i dvobojnim cipelama, jedinstvenu mješavinu raskoši i rasipnosti u Palači. Mjere sigurnosti oslabile su za vrijeme višemjesečne predsjednikove agonije, a netom nakon njegove smrti vladala je posvemašnja zbrka, tako da nitko nije ni zaustavio posjetitelja i njegovu službenicu. Prošli su mnogim hodnicima i salonima i konačno ušli u sobu u kojoj je ležao taj moćni čovjek - otac stotinjak kopiladi, gospodar života i smrti svojih podanika i vlasnik nečuvena bogatstva - u noćnoj košulji, s rukavicama od jareće kože i vlažan od vlastite mokraće. Pred vratima se tresli članovi pratnje i nekoliko suložnica, a ministri se dvoumili između bijega u inozemstvo i ostanka da vide može li Dobročiniteljeva mumija preuzeti vlast nad sudbinom zemlje.

Profesor Jones zastao je kraj mrtvaca motreći ga okom entomologa.

- Je li istina da vi možete konzervirati mrtvace, doktore? - upita ga debeo čovjek s brkom sličnim diktatorovu.

- Hmmm...

- Ako je tako, savjetujem vam da to ne radite, jer je sada na meni red da vladam, ja sam mu brat, njegova krv i soj - zaprijeti mu se ovaj, pokazujući strahovitu kremenjaču za pašom.

Tog trenutka pojavi se Ministar rata i, uhvativši znanstvenika pod ruku, odvede ga podalje, da govore nasamo.

- Ne mislite valjda balzamirati Predsjednika...

- Hmmm...

-Bolje da se ne miješate u to, jer sam sad ja na redu za vlast, ja držim vojsku u šaci.

Profesor je zbunjen izišao iz Palače, a Consuelo za njim. Nikad nije saznao tko ga je pozvao i zašto. Otišao je gunđajući da nikad neće shvatiti te tropske narode i da bi najbolje bilo da se vrati u svoj dragi rodni grad, u kojem se vladalo po zakonima logike i lijepog ponašanja, i koji nikad nije trebalo ni napuštati. Ministar rata preuzeo je vlast ne znajući točno što mu je činiti, jer se uvijek ravnao po Dobročiniteljevoj palici i nije se sjećao nijedne vlastite inicijative u cijeloj karijeri. Bilo je trenutaka neizvjesnosti, jer narod nije htio vjerovati da je Doživotni Predsjednik zaista mrtav, mislili su da je starac izložen u onome faraonskom lijesu - podvala, da se stari lažljivac pretvara ne bi li otkrio tko ga kleveće. Ljudi se zatvorili u kuće, ne usuđujući se proviriti van, pa ih je policija morala batinama izvlačiti i tjerati da što je u redu kako bi odali posljednju počast Gospodaru, koji je već počeo zaudarati među bijelim voštanicama i ljiljanima avionski dopremljenima sa Floride. Tek kad je vidio veličanstveni sprovod koji su vodili najviši crkveni velikodostojnici u najsvečanijem ruhu, narod je konačno povjerovao da je besmrtnost ipak izdala silnika, pa je izišao da to proslavi.