Znakovi (33 page)

Read Znakovi Online

Authors: Ivo Andrić

BOOK: Znakovi
3.33Mb size Format: txt, pdf, ePub

Mitropolija je bila neumoljiva i ostajala pri svojoj optužbi i svojim zahtevima. Pre svega, ona je prebacivala popu Stojanu što su mu parohijani takvi, pijanice i bezbožnici, da im ništa nije sveto. A zatim je, sve zvanično i bezlično, tražila da se krst skine sa kubeta, osveti pred crkvom i zatim ponovo stavi na svoje mesto. Ako se to ne izvrši, mitropolit će udariti prokletstvo na crkvenu opštinu, tako da će u toj crkvi neće moći liturgija čitati ni krštavati ti venčavati. I pop i građani našli su se u teškom položaju. Skinuti krst sa kubeta, ponovo ga osveštati i izdizati, to bi bio ogroman trošak i još veća bruka, a živeti kraj crkve a bez crkve, i to nije mogućno. Što je najglavnije, ni pop Stojan ni iko živi u Osatici ne bi nizašta na svetu priznao grešku i popustio pred mitropolitom.

To je bio jedan od onih suludih i nerešljivih bosanskih sporova kojima samo vreme može da donese neko rešenje. Prepiska je trajala dugo. U spor se umešala i građanska vlast. Sam mitropolit je to tražio. Kotarski predstojnik dobio je nalog da izvidi stvar i da podnese izveštaj.

Predstojniku Đuri Pavlasu nije ovo prvina da izviđa neki od osatičkih teško shvatljivih skokova i ispada.

Posle austrijske okupacije, kad su vojne vlasti predale upravu civilnim, Osatica je bila »kotarska ispostava«, a za upravitelja te ispostave došao je mlad i bezbrk Austrijanac, rodom iz Koruške, koji se ponašao kao da je u najzabačenijoj koloniji. Aristokrat i osobenjak, nošen nepokolebljivom samosvešću svoje klase, pun dobrih namera i zamršenih planova, on je hteo da uredi i usreći svoje malo upravno područje nezavisno od ostale zemlje i bez obzira na prilike koje je zatekao. Sa narodom se sporazumevao preko tumača. Između njega i građanstva iskrsavali su jedan za drugim tragikomični nesporazumi i sukobi. Kad je, najposle, bio povučen u Sarajevo, on je otišao u čvrstom uverenju da su svi Osatičani histerici i manijaci, surovi i neblagođarni divljaci, a u Osatici je ostalo opšte i ustaljeno mišljenje da je njihovim gradom dve pune godine upravljao lud, potpuno lud i neuračunljiv čovek. Tada je Osatica podignuta na rang kotara i za kotarskog predstojnika postavljen Đuro Pavlas, Ličanin.

To je bio drukčiji čovek. Imao je veliku porodicu sa četvero dece, sve muške. Jednostavan i razuman, uzdržljiv i odmeren, vredan i zauzimljiv, dobar upravnik koliko god je to bilo mogućno u granicama prestarelog i u svojoj osnovi neljudskog režima kome služi. Visoka i mrka ljudina piskutljiva glasa, velikih sivih očiju, ošišan uvek kratko, on je malo govorio, smejao se retko, a i tada bi zakrenuo glavu u stranu, kao da krije osmejak. Tvrd i krut starešina graničarskog tipa, ali čovečan po prirodi, a po svom poreklu dovoljno blizak našem svetu, on već osmu godinu upravlja ovim srezom. Navikao on na Osatičane, a i oni na njega. Samo sa jednom stvari ne može ovaj trezveni i suvoparni čovek nikako da se pomiri i iziđe na kraj. Smeta mu i stalno ga zbunjuje i ljuti ono što on naziva »osatička fantazija«. Mnogo piju, i u piću su na sve spremni i za svašta sposobni, ali, što je najgore, i kad ne piju, nisu potpuno trezni. Oni, tako mu se čini, ne vide, ne mogu i neče da vide razliku između reči i dela, između onog što svaka stvar jeste i onog što bi, po njihovom mišljenju, morala da bude. U najobičnijim i najjasnijim poslovima oni često i neočekivano odjednom iskaču iz koloseka, propinju se nekud nerazumno i uzaludno, i odmah zatim padaju, sa brukom i štetom po sebe i po druge. I u tom ne možeš nikad biti potpuno siguran ni dovoljno obazriv ni kod najtrezvenijeg Osatičana. To predstojnika često dovodi do besa i hladnog očajanja. Upravo mu se učini da im je, najposle, pohvatao sve i najfinije konce i da je sagledao njihove skrivene i njima samim nepoznate pobude i shvatio zamršenu logiku njihovih postupaka, koja sa običnom logikom nema mnogo veze, a onda odjednom oni učine nešto što ga ponovo i zadugo dovede u zabunu i obeshrabri.

U razgovorima sa starešinom Poreske uprave Lađevićem, svojim kumom i prijateljem, on često raspravlja o tome.

— Da, da, nikad kod ovog sveta nije dvaput dva jednako četiri — kaže poreznik sa uzdanom iz koga progovara iskustvo.

— Nikad — odgovara predstojnik — ali nije ni to najveće zlo, nego to što niko ne zna koliko je, kad već nije četiri.

I zatim dolazi dugo ii podrobno razlaganje pojedinih postupaka ili shvatanja ovog osatičkog naroda u svakodnevnom životu i u dodiru sa vlastima.

Slučaj sa Leksom limarom bio je za predstojnika naročito težak. Naravno da je on već sutradan saznao za tešku pijanku i za noćne šetnje oko crkve. Do njega je doprla, kao neverovatna nagovest, i priča o nekom penjanju za opkladu. Ali, kako su otrežnjeni učesnici o svemu ćutali, a pop Stojan se nije živ javljao, to je predstojnik smatrao da je najbolje da se i on pravi nevešt i da se cela stvar preda zaboravu, koji prekriva tolike druge male i velike osatičke bruke. Iskustvo ga je naučilo da upravna vlast treba da je budna i savesna, ali ne preterano revnosna. Pametna upravna vlast, smatrao je on, treba da ima oba oka u glavi, dva dobra i uvek otvorena oka, ali isto tako treba da ume i to: da za trenutak zažmuri na jedno oko i da se pravi da ne zna za ono što je videla. Razume se, to treba da čini samo izuzetno i samo ponekad, a kad i kako, to vlast sama treba da zna, ako je dosta pametna. I predstojnik bi to svoje pravilo primenio i u ovom slučaju da Mitropolija nije iznela svoje optužbe i teške zahteve, i zatražila postupak vlasti.

Kad je dobio naređenje da povede istragu, i pitanje zašto to dosad nije učinio, predstojniku je bilo jasno da sve to potiče od mitropolitove mržnje na paroha, a isto tako mu je bilo jasno da u ovom slučaju mora uzeti u zaštitu Osaticu i svoje Osatičaiie, ma šta inače u sebi mislio o njima i njihovim ispadima.

Predstojnik se pre svega posavetovao službeno sa kotarskim sudijom Turkovićem, strastvenim lovcem i veseljakom čovekom, zatim sa svojim prijateljem Lađevićem, i najposle sa popom Stojanom, ne kazujući ni njima otvoreno svoju nameru. Bez mnogo reči i ne imenujući stvari punim imenom, sporazumeli su se prećutno da u ovoj nezgodi ima samo jedan izlaz: da se sa velikom, upadljivom strogošću i oštrinom vodi istraga, koja će na kraju dokazati da nema dela za koje se pijani ljudi okrivljuju i da nema mesta ni kaznama.

Počela je istraga sa svim formalnostima i strogostima. Predstojnik je najpre zvanično zatražio pismeno izjašnjenje od popa Stojana. Paroh je izjavio isto ono što i u svom odgovoru Mitropoliji, odbijajući optužbu kao neosnovanu. Zatim je saslušano nekoldko građana koji su učestvovali u pijanci one noći. Predstojnik je lično ispitivao, a po većinu njih slao je patrolu od dva žandara sa bajonetom na pušci.

Oni su odlučno i jednodušno sve poricali. Gde bi oni tako šta učinili? Da se penju na crkvu? Pa to je daleko od pameti. To ni luda deca ne bi činila, To je neko u šali govorio valjda, kao što se govori pri čaši rakije, a neko se našao pa uzeo stvar ozbiljno. Jeste da su te noći malo posedeli i popili čašicu više, ali crkva i penjanje .. sačuvaj bože! Na kraju su saslušani učitelj Batak, Mile govedar i okrivljeni Lekso. Najodlučniji i najdrskiji bio je Batak.

Kao državni službenik i vaspitač, on je došao bez žandara, jedno poslepodne kad njegova škola ne radi. Još viši od visokog Pavlasa, on se u govoru primicao predstojniku, unosio mu se u lice ;i govorio poverljivo, kao da dobrovoljno daje podatke. Predstojnik nije hteo da primi takav familijaran ton, odmicao se i povišavao glas, kako bi celoj stvari dao službeni karakter i kako bi ga pisar, koji vodi zapisnik za malim stolom, dobro čuo.

Batak je pričao kako ga je »uhvatio mrak« u Osatici ii kako je onda malo posedeo u mehani, i protiv svoje volje, kako su ljudi pri piću razgovarali o svemu i svačemu, i kako su se onda zaputili kućama. Uz put su se zaustavili kraj crkve. Tu je Lekso limar pričao nešto o postavljanju krsta i rukama pokazivao gde su nekad stajale merdevine. To je sve. Tu se društvo i razišlo.

U Batakovom pričanju sve je izgledalo jednostavno i bezazleno, svedeno na šalu bez važnosti.

Predstojnik je gledao učitelja pravo u oči, u prostrane zelenkaste i bele površine tih očiju, koje se ne obaraju i ne trepću ni kod očigledne laži. U svom poslovanju sa ljudima, Pavlas je poznavao taj tip čoveka, koji se ne zbunjuje nikad i koji laže prirodno i smelo, celom masom svoga snažnog tela, celom težinom svoje fizičke snage. Takve je najteže pokolebati i izobličiti. Ali on to ovog puta nije ni hteo.

— Dakle, po vama, nije uopšte bilo nekog obesvećenja crkve?

— Niti ga je moglo biti — dopunjuje drsko Batak — jer ja ne bih nikad dozvolio da se tako nešto u mom prisustvu čini.

— Niti se je limar Aleksa Janković penjao na crkvu?

— Ako se peo sarajevski mitropolit, to je i on.

Pavlas kašljucanjem pokazuje da ne odobrava i ne dozvoljava takav ton, i Batak odmah okreće drukčije.

— Kad bi brbljali o penjanju bilo isto što i popeti se, e onda bi se moglo pomisliti da se popeo. Ali ovako, ne. Leksi je to penjanje udarilo u glavu još od vremena kad je krst podignut, i on ni o čemu drugom više i ne zna da govori. I od tog njegovog brbljanja je i nastala cijela ova priča. I to bi trebalo da zna i shvati i Mitropolija, koja se ispizmila na našu crkvenu opštinu ...

— Ostavite to!

— To će vam, poglaviti gospodine, potvrditi cijela varoš.

— Dobro. Vi, dakle, ostajete pri svom iskazu?

— Potpuno!

— I spremni ste, ako treba, da se zakunete na to?

— U svako doba!

Batak je potpisao zapisnik i otišao u mehanu, mimo i samosvesno, kao čovek koji je izvršio svoju građansku dužnost.

Saslušanje onog Mila govedara, jedinog treznog Osatičanina koji je bio svedok prizora kod crkve, tražilo je više napora, ali je i ono završeno dobro. Maloumni čovečuljak, koga je doveo uniformisani služitelj kotarskog ureda, bio je od straha više mrtav nego živ. Kružio je svetlim detinjskim pogledom i smeškao se s vremena na vreme, u želji da udobrovolji ove oko sebe i razagna svoj rođeni strah. Saslušanje je otpočelo teško. Na svako pitanje Mile je odgovarao da on nije ništa kriv i da nikad dosada nije bio »na sudu«.

Kad mu je rečeno da treba da govori istinu, i samo istinu, jer će inače biti kažnjen, nasmejano treptanje njegovih očica postalo je još brže. Kroz osmejak on je zbunjeno gledao iznad sebe, predstojnika u lice, kao čovek koji se pita: a šta je to drugo, sem istine, što bi mogao kazati, i zašto da ne kaže istinu ovde, sada, kad celog života nije ništa drugo ni govorio do istinu.

Ali Milova istina nije bila jasna ni određena, jer je bila sva od bezbrojnih sitnih istina i istinica.

Eto tako, išao je toga jutra, kao uvek, u samo svitanje, pa, ako hoćeš, malo i pre svitanja, video je kod crkve neke ljude koji su nešto vikali i mahali rukama. Koliko ih je bilo? Ko su bili? E, to je teško kazati, k'o kad je i svanulo i nije. Ali ljudi su bili, ili bar na to najviše ličili. Pogledao je uvis, kuda su i oni gledali. Gledao je i gledao i činilo mu se i da vidi i da ne vidi, jer njemu zablešte oči kad tako uvis gleda: na kubetu, kraj krsta, stoji čovek.

— Kako si ti to »i vidio i nisi vidio«? Koji čovjek? Ko ga je vidio? Govori!

— Vidili su ga, vala, i sunce i mjesec, k'o kad se dan od noći dijeli, pa onako ...

— Ostavi sunce i mjesec i dan i noć! To nisu svjedoci. To te ne pitam.

Predstojnik ga je prekinuo oštro, digao se, prišao mu sasvim blizu, nagnuo se nad njega i stao odozgo da viče:

— Pitam te jesi li ti vidio imenovanog Aleksu Jankovića kako stoji navrh crkve i drži se za krst, i možeš li se na to zakleti ovdje, pred ovim jevanđeljem.

Govedar je šarao očicama, tražeći gde da se skloni pred ovim što se nadnelo nad njega kao nevreme i što traži tu strašnu zakletvu. Da ga je pitao onako kako svi u varoši sa njim razgovaraju, obično I upola šaljivo, on bi kazao sve kako je bilo i šta je video, ali ovako: neki »imenovani« Aleksa, pa jevanđelje, bog i zakletva! Ne! Ne, sa tim on nije želeo ništa da ima i o tome on nije mogao da zna ni umeo da govori.

— Da ili ne? — grmeo je predstojnik sa visine.

— Ne ... ne mogu.

— Još te jednom pitam, jesi li vidio ili nisi, i možeš li se zakleti?

— Nisam ... ne mogu — odgovarao je Mile plačevnim glasom.

— Jesi li video bar merdevine I konopce?

— Nisam, nisam ... ništa ja vidio nisam,

Predstojnik se tada okrenu zapisničaru, i pošto je ljutito, za sebe, progunđao: »Sunce i mjesec! ?« izdiktira svedokov iskaz u pero.

Leksu limara dovela su dva žandara i držan je ceo dan u Konaku. U stvari, njegovo saslušanje bilo je kratko i jednostavno, a veći deo toga dana on je presedeo zaključan u jednoj praznoj kancelariji, pušeći cigaretu za cigaretom. Tek sa sumrakom pušten je kući.

Uoči toga dana, posle svog razgoora sa predstojnikom, pop Stojan je pozvao Leksu svojoj kući i tu imao s njim dug i poverljiv razgovor.

Ogrornni i mirni paroh, koga inače ništa nije moglo da uzbudi i pokrene, bio je sada brižan i govorio nekim novim, odlučnim glasom.

Milropolit se okomio na ovu parohiju i ni pred čini se ne zaustavija. U stanju je da ih natera na skidamje krsta i ponovno osvećenje. A šta bi to značilo, to Lekso dobro zna. Na stranu bruka i uzbuna u narodu i stroga kazna koja bi postigla »počinitelje svetogrđa«! Stoga ostaje samo jedno: da svi složno poreknu optužbu i da pri tom ostanu dokraja.

Pop Stojan nije nijednom rečju pokazao da zna ko je »počinitelj« i govorio je sa Leksom kao da se sa njim savetuje kako da se otkloni jedna napast od Osatice i njene crkvene opštine. Zbunjenom i uplašenom Leksi bilo je to prijatno. Izgledalo mu je odjednom da u ovom njihovom, inače tromom i dremljivom parohu ima mnogo zdravog razuma.

— Da poreknemo, jakako! — rekao je spremno.

A pop Stojan je nastavio. Da, poreći treba, ali poreći svako penjanje, i dnevno i noćno.

— Kako?

Odjednom se u Leksi digoše, celovite i neizmenjene, njegove stare sumnje i muke, kojih je bilo potpuno nestalo posle one pijane noći. Kako »i dnevno«?

A paroh objašnjava. Treba da se viša vlast uveri u neosnovanost i besmislenost optužbe, ali potpuno. Optužuje se jedan čovek da se noću i pijan ispeo na crkveno kube, a on to nije sposoban bio da uradi ni trezan, danju, kad je po svom poslu trebalo da se penje. To, tako kazano, vredi nešto.

— Pa ima ljudi koji su me videli kad sam se peo ... sa Bodnarom!

— Neće se naći hristijanska duša da to posvjedoči.

— Neće? — kaže tupo Lekso, a oseća kako ga sve više prožima neka studen.

Other books

My Wicked Marquess by Gaelen Foley
The Office Girl by T.H. Sandal
Moon Over Manifest by Clare Vanderpool
How Animals Grieve by Barbara J. King
Once a Thief by Kay Hooper
A Little Learning by Jane Tesh
The Undivided by Jennifer Fallon, Jennifer Fallon
The Knight Of The Rose by A. M. Hudson