Read Roman o Londonu 1 Online

Authors: Miloš Crnjanski

Roman o Londonu 1 (17 page)

BOOK: Roman o Londonu 1
11.94Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

Njihovo, rusko, tadašnje, društvo, dolazilo je, tu, i da igra, uz topovsku grmljavinu, a igralo se u podrumu.

Silazilo se niz lestve, pa su se suknje žena, — kao što se, uostalom, predviđalo, — širile, pri silasku, kao crne, svilene, lale.

Oko toga bilo je mnogo smeha, kao u Sankt Petersburgu.

Krov je nad tim restoranom bio lak. Španski. Oni, koji su u podrumu igrali, noću, to nisu znali. Da je samo jedna jedina bomba pala na njih, sve bi tu bilo spaljeno i rastrgnuto, uz ritam pasodobla(
109
). I ovako su tome bili blizu.

Kad su, jedno veče, izišli odatle, ti propali, ruski, bogaturi, čiji su sinovi bili tako različiti od očeva, upali su, kod pomenutog hotela, u trenutak, kad je jedna bomba presekla zidove na tom hotelu, a po asfaltu rasula mrtve i ranjene, koji su ležali, pobeleli, i crveni od krvi, u prahu srušenih cigala. Vatrogasci i bolničari, koji su bili stigli, olakšavali su muke teško ranjenih, šoljama, crnog, kao otrov jakog, čaja, koji naročito cene Englezi. A pored toga i injekcijama morfina. Niko nije vikao. U Engleskoj se ne leleče. Ne jauče.

Ulazeći u taj ćorsokak, Rjepnin se sad sećao nekih strašnih, podbulih, ruku, jedne ulične devojke, koju je fosforna bomba bila pretvorila u debelu smesu obraza, nogu, haljina. Kao nekog klovna.

Sasvim sličnu ruku, — bar se njemu tako čini, — vidi sad na kvaki vrata koja mu otvara, tu, vratar u policiji, za strance, gde se izdaju karte identiteta, overavaju papiri, i prijavljuju promene stana.

Vodi ga do jedne duge klupe, koja je nameštena duž zida, a na kojoj već sedi, i čeka, dug red nekih Poljaka, Francuskinja, Arapa, Nemica. A preko puta te klupe, na stolicama, kao barmeni, činovnici. Iza njih se vide široki, ogromni, ormani, arhive i kartoteke. Soba je slična policijskim kancelarijama, u Španiji i Portugalu, koje je znao. Kroz prozore, u dvorištu, vide se zatvori, sa rešetkama gvozdenim na prozoru. Posle dugog čekanja, dolazi red i na njega, i, on priča, brzo, zašto je došao i šta mu se zbilo, u Berzi rada, u ulici Čedvik. Predaje činovniku cedulju koju su mu tamo, za policiju, dali.

Policajac mu onda čita, ime, mrmljajući, a zatim ustaje i nestaje iza jednog ormana kartoteke. Vraća se brzo. Kaže: tu je. Imaju ga. Došao je u London sa jednim transportom Poljaka, iz Portugala. Bivši je činovnik Crvenog krsta. Stanovnik u predgrađu Mil Hil. Papiri su mu u redu.

Činovnik zatim zastaje, i privlači, kao da je kratkovid, jedan papir i briše ga, kao da je na njemu našao mrtvu muvu. Tu, kaže, piše, da je on princ? Posmatra ga kao muvu na svom nosu.

Rjepnin se onda brani i kaže, da je to pogreška Poljaka, kod kojih je, u Parizu, bio zaposlen, u rangu kapetana. Rođak je prinčevske familije Rjepnin, u Rusiji, ali nije princ. Njegov je otac bio član Dume. A bio je anglofil. On je običan čovek. Ima kod kuće preporuku koju im je dao engleski admiral Trubridž. Doneće je.

A zašto je došao?

Došao je za dozvolu rada, u Engleskoj. Besposlen je već više od godinu dana. U bedi. Bio je učitelj jahanja u jednoj školi jahanja. Moli samo da se telefonom kaže, Berzi rada, da su mu papiri u redu. Traži dozvolu rada.

A zašto će mu to? Kakva dozvola rada?

Rjepnin onda priča, brzo, da je pet godina živeo, uredno, u Londonu, od svoje ušteđevine, koju je doneo iz Pariza, i zarade u školi jahanja, koja je, međutim, sad, zatvorila vrata. Sad je bez posla. Ne želi da padne nikom na teret. Želi zaposlenje. Rešen je da se lati ma kakvog rada. Zidara, limara, poštara. Zna jezike. Otišao je u Berzu rada, u ulici Čedvik, ali tamo kažu, da mora, prvo, da dobije potvrdu, da su mu papiri u redu. Moli za dozvolu rada. Nije ništa skrivio.

Policajac ga, za sve to vreme, začuđeno, gleda.

Zatim širi papire pred sobom, i kaže, da je stupio na tle Engleske, bez ikakvih uslova, eto, piše:
unconditionally.
Iskrcao se 21. avgusta 1941. Ima dakle sva prava kao i svi drugi. Neka radi, — to jest, ako nađe rada. Ne treba mu nikakva dozvola.

Za trenut, Rjepnin ćuti, iznenađen, a zatim mu krv, polako, struji u glavu. Kaže da mu je rečeno da niko ne može dobiti zaposlenje, bez dozvole. Uostalom, on bi molio samo da se telefonira u Berzu rada, da su mu papiri u redu. Ne traži ništa više.

Policajac se onda smeška, i telefonira. Ima telefon, iza leđa. Rjepnin ga čuje, kako kaže, da je sve u redu, i da su svi papiri njegovi, u redu. Policija protiv njega nema ništa. Naprotiv. Ušao je u redu, u početku rata.

Policajac zatim spušta slušalicu i kaže: »Sve je u redu«. Neka sutra ode u ulicu Čedvik. Daće mu zaposlenje. A neka ništa ne brine. Neka prestane da misli o dozvolama.
»Stop thinking about permit«,
— kaže.

Kao kad nekog postigne, posle mnogih nesreća, neka sreća, makar i mala, taj ruski emigrant sedi, kao skamenjen, nekoliko trenutaka, sav crven u licu, i ne odlazi, iako je policajac bio pokupio njegove papire i vratio ih u sanduče kartoteke, iza ormana.

U glavi tog ruskog emigranta, odnekuda, to, što je policajac rekao, liči na nešto što je već čuo, — čini mu se milion puta, — nešto što zna, što mu se u glavi ponavlja, i udara, kao malim čekićem u čelo.

U mozgu mu se javlja slika one tice, iz Australije, Emu, koju gleda u podzemnoj železnici, svaki dan, a koja se širi iznad natpisa reklame u kojoj se kaže: »Prestanite da brinete. Proizvodi
Emy.
Pri pranju se ne skupljaju.«
»Stop thinking about shrinking.«

I nehotice, Rjepnin to ponavlja, nasmejan, i polazi, kao da ga je zbilja zadesila neka neizmerna sreća. Činovnik ga začuđeno prati pogledom, i ne gleda, i ne vidi, kako na mesto tog Rusa seda neki ugojeni Arapin, sa uplašenim očima.

Rus je izišao kao da igra.

»Emu«, — kaže vrataru koji ga propušta. Hteo je da kaže:
»Thank you.«

Kad je izišao iz zgrade Policije za strance, na Pikadiliju, Rjepnin, onako radostan, sad jedva čeka da pođe u Mil Hil i dovikne ženi, da je sad sasvim sigurno došao kraj njihovim patnjama. Dobiće zaradu. A zna, i ona, da je bilo strašno, za njega, da kraj svih njegovih preporuka, znanja tolikih jezika, članstva geografskog društva, pisma Sazonova i admirala Trubridža, on, nikako nije uspevao da nađe posla u jednoj ogromnoj varoši, u koju ulazi, i oko koje se vrti, četrnaest miliona duša, kao u nekom mravinjaku koji je ogromna bajka. Za njega, za njega, i pored tolikih trgovina, fabrika, banaka, stanica, bolnica, u varoši sa toliko saobraćaja, kretanja, potreba, nije bilo mesta.

Zašto?

Zašto se, poslednjih dana, kod madam Panove, šaputalo da će samo žene, onih koji nisu članovi Oslobodilačkog komiteta, dobiti zaposlenja? I to samo: kućni rad.
Home work.
Što se daje slepima. Zašto? Ko to rešava? Koja je to nevidljiva ruka koja ih razmešta. Davi. Zašto? Caristička politika Engleske bila je prošla. Zato?

Iako se to prepričavalo kod Ordinskog, Rjepnin nije mogao da poveruje to. Toliku podlost. Mogao je vrlo dobro da posluži, negde, makar u nekoj, crnačkoj, ili azijskoj, engleskoj, koloniji, kao bivši oficir. Primio bi se bio, kao i u Parizu, makar za vratara, nekog noćnog lokala. Primio bi se bio i za šofera u Londonu. Ima u Londonu toliko hotela. Ima toliko autobusa. Mogao bi biti i vodič po muzejima. Bavio se proučavanjem muzeja, već toliko godina. Video je tolike muzeje. Mogao je biti i poštar negde. Telefonist. Naučio je bio u Kerču da, sa glavom pored telefona, spava.

Sve je pokušavao, samo da ne mora da moli Komitet, — da se ne ponižava. A sve je dobro počinjalo, s početka. Posle bi mu tražili papire i saopštili, tobože, da je bila pogreška. Mesta su već popunjena. Kad bi dobili podatke o njemu, njegovoj prošlosti, pitali bi ga: da li je bio, zaista, princ, i zašto je sad protivnik Komiteta, koji se bori protiv diktature Staljina?

Zatim bi neka nevidljiva ruka zatvorila vrata. Iako i ova radost nije trajna, on u podzemlju, u vozu, sve do Mil Hila ima u sebi neki osećaj sreće, koji ga greje, kao da sedi, u detinjstvu, na materinom krilu. Prošlo je toliko godina. Bede, promena. Lutanja po Evropi. Siromaštva. Dobiće zaradu, makar do leta, makar godinu, dve dana. Dotle će valjda i Nađa pristati, da ode u Ameriku. Bar da njegova žena, ostarela, kroz jedno deset godina ne završi na ulici, u nekom oluku Londona. Njemu više i tako nije bilo stalo do života. Načinio bi bio kraj, davno, da je ona pristala. Nije mu bilo stalo do ovakvog života. Nema više njegove Naberežnjaje, ni kuće sa koje se vidi, pod prozorima, Neva. Nema više ni njegovih konja, ni pasa, ni lovačkih pušaka. A nema ni Jalte, ni Kavkaza.

Ima da gleda tu ženu, koja je tek prešla četrdesetu, — pre tri godine — kako sedi privezana uz šivaću mašinu čiji točak zvrji, od jutra do mraka. Da je gleda kako odlazi, u maglu, i sneg, sa svojim kutijama, punim sitnih, jadnih, ruskih, lutaka.

Voz je bio pun sveta. Sve je više stešnjen u vagonu, u kom ne sedi više na sedištu, jer je bio ustupio mesto jednoj staroj ženi, koja se ljuljala stojeći i hvatala za njega. Stoji, visok, atletskog rasta, pa se smeška. Sad je sasvim sigurno: zarađivaće nedeljno nekoliko funti i moći da ima krov nad glavom.

Pri jednoj okuci, voz toliko ubrzava, da je, i nehotice, seo na krilo jednog putnika, koji je sedeo iza njegovih leđa, — pa se izvinjava.

To je neki radnik, svakako, — zidar, možda, — sav uprskan krečom. Taj čovek mu kaže glasno: »Ništa, ništa. Neće biti od viskija.
It couldn't be whiskey.

Iako govori engleski već toliko godina, iako taj jezik dobro zna, u prvi mah ne shvata, ono, što je taj radnik rekao. Šta je hteo da kaže? Tek kroz trenut-dva priseća se, da viskija u Londonu više nema, da se izvozi, da je skup, toliko, da je postao nedostižan, za takozvani »niži« stalež, i običnog građanina. Kupovala ga je Amerika.

Tek je tada razumeo tog čoveka, i njegov uzdah, — pa se nasmeja.

A kad su videli, da je razumeo, svi ti Englezi, oko njega, koji sede iza njega, kao voštane figure, oživeše i prsnuše u smeh.

Ljudski smeh je čuo, glasno, eto tek posle toliko godina.

Kad je to veče, posle, stigao u Mil Hil, kuca, engleskim zvekirom, dugo, na vrata. A niko se ne odziva.

Obuzima ga neka strašna slutnja. Da nije učinila nešto ludo kad je ostala sama? Pomislio je: samo mu još to treba.

Počeo je da lupa u prozore.

Na stepenicama se onda začu neka trka i vesela vika, a zatim se otvaraju vrata i njegova se žena izvinjava. Vratila se bila iz Londona jako umorna, pa je legla, prilegla, i zaspala. Dok ulaze, i dok mu žena priprema čaj, on joj priča, da je stvar, sa njegovim zaposlenjem, sad, sasvim sigurna. Dobio je dozvolu. Sutra će dobiti i mesto. Svakako će dobiti bar nekoliko funti nedeljno. Slava Bogu. Nisu to više prazna obećanja. Začudo, ni njegov glas ne zvuči veselo, niti ga ona veselo sluša. On onda priča da ima prava na rad, samim tim, što se iskrcao bez uslova u Engleskoj, u početku rata. Takva je formula. Zatim joj priča, kako žali, što nije pozvao na čašicu viskija jednog Engleza, veselog čoveka, koga je upoznao u vozu.

Njegova žena se onda, lagano, kravi, kao da je bila smrznuta, posmatra ga začuđeno, kad joj priča, kako se u jedan mah bio prepao, jer mu se činilo, da je u kući nema. Pomislio je da je, možda, učinila i nešto ludačko, i izvršila samoubistvo. Pomislio je da mu samo još to treba.

Kad to ču, njegova žena, polako, seda.

»Čovek je, ipak, Niki, samo jedna životinja, brat gorila. Čak i u takvom, strašnom trenutku, kad pomišlja da mu se žena, u očaju, možda ubila, ne zna da pomisli ništa lepše, nego to: samo mi još to treba.«

Mače, koje oseća miris mleka, i skače joj na krilo, bila je, grubo, odgurnula, što inače nikad nije učinila. Zastiđen, začuđen i sam, Rjepnin je ženi onda počeo da priča, kako će, čim dobije nešto novaca, početi da se raspituje, o mogućnosti, da odu u Ameriku. Svi mu kažu da je, u Americi, situacija emigranata, mnogo bolja. Kao da je to nimalo ne raduje, žena mu priča, da joj je madam Panova, u Londonu, uspela da proda, još tri večernje haljine. Kuća je puna novaca, kaže. Odnela je kiriju majoru, odmah. Isplaćen je, do avgusta. A ona je rešena da traži stan u Londonu. Pomoći će joj madam Panova. Mnogo je gore ono, što ima da mu kaže, o svojim lutkama. Neće više njene lutke. Nemaju oči. Traže lutke sa staklenim očima. Njene lutke nemaju, ni lica, — to jest samo od krpe. Traže lutke sa staklenim, plavim, očima. Uskoro će, uopšte, biti kraj, njenim lutkama. Stižu vrlo lepe iz Italije i Nemačke.

Raspoložen, Rjepnin joj onda, — kao da se razveselio nečim, — priča, da će joj on pomoći. Imaće njene lutke lepe oči, od sutra. Deca se, kaže, svud na svetu, igraju, sa malim zemaljskim, globovima, od stakla, koji se ovde nazivaju:
marbles.
I on se igrao sa takvim klikerima, u detinjstvu, i seća ih se. Video je da ih u Londonu ima. Mora da ih ima. Naći će ih. Ako bi uspeo da ih lepo razbije, a uspeće — na dve pole, — mogao bi njenim lutkama da načini plave oči devojčica. Mora da može.

A deca su, kaže, na celom svetu ista. Moći će te svoje, ruske, lutke, opet da proda. Sasvim sigurno se nada da će sutra naći te male kuglice, koje ovde zovu
marbles
. Imena su izgovor za igru i ubistva. Imena nisu važna. Naći će ih i u Londonu. Moli je samo da ga, sad, ostavi, — umoran je, boli ga glava.

Ona ga onda posmatra zabrinuto i odlazi na sprat, da se okupa. A njen pogled mu kaže, jasno, da ga čeka u postelji i da ga je željna. Poljubila ga je poljupcem koji dobro zna. To su poljupci iz Pariza, kad je, u zimska poslepodneva, imala običaj, da mu sedne u krilo, i da čeka na zagrljaj, koji se nastavljao u polumraku, uz drhtanje zuba i grčevito stiskanje rukama. Ona i sad odlazi čežnjivo, a gleda ga nekim osmehom, punim stida. Kaže mu da bi trebao da legne, rano, da se odmori, da se ispava, mirno, sad kad je sigurno da pred njima stoji proleće, kao neko njihovo lepo dete, koje ih čeka. Ona ide da se okupa, jer je najzad voda opet došla u kupatilo i šumi, obilna, kao neka šumska česma. Njen smeh, veseo, čuje se i kad je već otišla.

Rjepnin onda počinje da razmišlja, gde je ono video, — a negde se seća da je video, te male globuse od stakla, od kojih bi mogao, ako ih prepolovi, da načini plave oči lutaka.

ŽENSKA NOGA OD KRISTALA

U BERZI RADA, IDUĆEG DANA, junak našeg romana, dobija ceduljicu, sa imenom jedne čuvene radnje u Londonu. Nađeno mu je zaposlenje. Ta radnja je:
Paul Lahure & Son.
Ona se, kažu, nalazi iza ulice Svetog Džemsa, — iza luksuznog hotela,
Ritz.
Pitaju ga, zna li gde je to? Kaže, zna. Kad je, pre šest godina, došao u London, kupio je večernje šešire u toj ulici, u čuvenoj radnji šešira i kapa, koja se zove
Locks
. Postoji još iz doba Napoleona.

BOOK: Roman o Londonu 1
11.94Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

Other books

The Sexy Vegan Cookbook by Brian L. Patton
Hex and the Single Witch by Saranna Dewylde
Uneasy Lies the Crown by N. Gemini Sasson
The Price of Pleasure by Joanna Wylde